Zar se samo nadam?

Zar se samo nadam?

Meni je Bog moj, Krist Gospodin, majka nad svim majkama i nema toga koji može biti bolja i veća majka od Njega.

Tko u Mariji, koja je Majka Boga, vidi svoju najdražu majku, taj za mene nije spoznao osnove katoličke vjere i može se godinama zbunjivati oko tih osnova, i to moleći uporno krunicu. Srećom, to je rijetko, ali ne bi se smjelo događati među vjernima.

Marija je, prvo i osnovno, Katolička Crkva i to ona Crkva koju čine apostoli, zaređeni svećenici od Krista na ovamo.

Kada je Isus rekao da daje majku svoju Ivanu, tada je povjerio svećenicima ovu službu koju još i danas vrše te im na taj način potvrdio da imaju sveto ovlaštenje i sva prava koja si Katolička Crkva uzima. Tko ne vidi, nakon silnog moljenja krunice, te očiglednosti, taj mora ozbiljno promisliti o tome što i zašto i kako uopće moli. Srećom, to se događa rijetko, ali nikada nije suvišno progovoriti o Katoličkoj Crkvi jer je toliko napadaju i često je vjernici ne vole na mnoge načine, iako su poslušni. Tko vjeruje više Bogorodici nego svećenicima, i to svim svećenicima i tko svećenike omalovažava, a moli krunicu, jako je zaostao. Uzalud pokušaji oko poslušnosti Bogu ako netko nije u Duhu prisutan za vrijeme propovijedi i općenito dijeljenja sakramenata i za vrijeme čitavoga misnog slavlja. Tko uporno uzvisuje Mariju, taj ne voli Katoličku Crkvu u njezinim apostolima, svećenicima jer Katolička Crkva je jedini naučitelj u vjeri i u posredovanju između Krista i vjernika. Ima mnogo vjernika koji se mole Mariji, a ne slušaju pozorno propovijedi i Pisma; da ne spominjem čitanje Biblije ili možda učenje teologije. Nije mi jasno kako to ljudi mole toliko, a ne stignu ništa pročitati, naučiti ili izkontemplirati, odnosno provoditi u životu svoju vjeru, barem na misnom slavlju i u sakramentu ispovijedi, a onda i u navještanju po bijelom svijetu.

Puno više od Bogorodice, apostoli su osposobljeni za pomoć, učenje i naviještanje. Kada slušate Riječ i propovijed te se klanjate Tijelu Kristovom i blagujete Ga, ne možete nikako reći da je Marija vama najbolja majka; ako, ipak, štujete Mariju najradije i najlakše, tada ste još uvijek samo jedan zemaljski čovjek ili žena, još vas Bogorodica nije navela na veliko obraćenje i niste puno napredovali prema nadnaravnom koje vam se poslužuje kad god želite i gdje god želite u Katoličkoj Crkvi.

Tko ne spoznaje da ga Krist ljubi više nego što je Marija ljubila Sina svoga i Božjega, taj je na najboljem putu da se izgubi u moru svjetovnog načina života i zemaljskoga razmišljanja.

Nužno se postavlja i pitanje kako izgovaramo Vjerovanje. Da li vjerujemo u ono što ispovijedamo gotovo svakodnevno:“...vjerujem u jedno krštenje za oproštenje grijeha...“ – dakle, u krštenju smo od Katoličke Crkve dobili spasenje, a Marija nam samo simbolizira naše neograničeno i bezuvjetno povjerenje u službenike Kristove, svećenike. Tada smo umrli kao zemaljski i svjetovni ljudi ili smo barem počeli umirati, a Krist nas tada posluži, ni manje, ni više, nego nadnaravnošću na pladnju i tako neposredno i očigledno da ne možemo i dalje živjeti, a da zaobiđemo u molitvi Presveto Trojstvo i jednostavno zaboravimo Mariju jer se nalazimo usred njezina srca pa je ne vidimo.

„..i u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu...“ – dakle, Katolička je univerzalna i sveprisutna Crkva, Sabor jedini koji je ikada postojao i nema drugih saziva do Katoličke Crkve, a ona je u svećenicima koji su pravilno zaređeni, odnosno mole, vjeruju i imaju namjeru vršiti službu svoju za vrijeme dok tu službu vrše; apostoli imaju povlašteno mjesto i život, oni su višestruko odgovorni za svakog nemarnog vjernika i to su obećali za sve vijeke samo jednom, ali za uvijek Bogu i ljudima. Zar to nije više od zemaljske majčinske ljubavi? Koja zemaljska majka odgovara svojevoljno za neposluh svoga djeteta, koja majka ne podvikne na dijete svoje i koja majka se ne straši samostalnog odlučivanja i slobode svojega vlastitoga djeteta; koja majka daje blagu poduku svome djetetu i govori na samo Kristu da joj udijeli svu muku i teret svoga djeteta na njezina pleća? Marija? Ne, Marija nikada nije molila drugo do volje Božije. Marija je majka samo ako je gledamo kao Katoličku Crkvu kada god je se sjetimo i što god je molili. Može li itko uopće zamisliti koji je to teret za svećenike i pastire koji su pod udarom iskušenja isto i više nego vjernici i narod? Kada god molimo Mariju, mi zapravo stavljamo svoj teret i svoju depresiju, svoj nemar i lijenost, sve na teret ljudi koje uopće ne slušamo pozorno i u Duhu Svetome dok propovijedaju. Marija, to je onaj prvi do tebe. Da li mu se treba klanjati, da li ga treba uzvisivati ili ga je potrebno pokušati doživjeti? Zar ga ne zovemo svojom obitelju, svojim prijateljem, svojim susjedom, svojim bratom ili sestrom? Kako možeš okrenuti leđa prvome do sebe i onda otići moliti krunicu? U kakvom to stanju mora biti čovjek koji tako postupa? Da li je u stanju nadnaravnoga doživljaja i iskustva vjere? Ako jest ( jer moli dugo i uporno), zašto prvome do sebe govori o kažnjavanju i bogatstvu zemaljskom? Zašto ne govori sebe, zašto ne klanja se Kristu, Gospodinu pred svojim najbližim bratom ili sestrom? Zašto razmišljamo kao pogani kada slušamo nekog brata u svećenićkoj odori, zašto nismo u stanju komunikacije s Kristom? Zašto uzdišemo i okrećemo se, škripimo i šuškamo, stojimo i ne znamo što se događa pa čekamo da nam pokažu kada treba kleknuti, a kada sjesti? Zašto smo kao muhe bez glave? Bog zna. Ako već ne znamo gdje smo i kako se zovemo, zašto ne ušutimo nego se pravimo kao da smo iznad svih drugih oko sebe, kao da smo bolji od svoje vlastite djece, kao da smo pametniji od svećenika? Zašto nismo svjesni da je Marija koju molimo zapravo pokraj nas i da joj ne damo da nas zagovara i ne primamo obraćenje koje i tako i tako već imamo po krštenju. Pa, kad smo već se krstili, što nam još treba i Marija? Zar nije Marija ta koja obraća u Međugorju sve narode, zar nije Gospa Lurdska poruka za sve, za cijeli svijet, a to znači za pogane? Zar mi nismo ništa svjesniji od pogana? Činjenica je da Mariju uzdižemo i na poseban način štujemo te ju molimo, ali je veliko pitanje što nam je u srcu kada molimo krunicu. Jedna molitva može pokrenuti brda. Puno molitava moralo bi od nas napraviti anđele, a mi se ponašamo kao da smo još uvijek u grijesima, i to onim najobičnijim; esdepeovci, koji govore da ne vjeruju, svetiji su od nas koji molimo krunicu.

„...očekujem uskrsnuće mrtvih...“ – dakle vjerujemo da ćemo umrijeti , a govorimo o duši besmrtnoj kao da smo odgojeni u nekoj životnoj filozofiji reinkarnacije.

Znamo da su kreposti katoličke: vjera, nada i ljubav. Ne znam kakva nam je vjera i ljubav, samo znam da se ljudi uopće ne nadaju. Ako se ljudi ne nadaju, kako mogu vjerovati i kako mogu poznavati ljubav? Zar ne kažemo da nada umire posljednja? Zar ne znamo da je vjera naša stanje i iskustvo Boga i da ne može nestati? A što bi tek onda značila Kristova ljubav u nama? Što onda kada nam, poslije nas, umre i nada? Tada konačno dolazi Krist u svojoj božanskoj ljubavi, a tada znamo što vjerujemo. Izgleda da nada mora umrijeti što prije.

2014-01-03 16:11