Vrabac u Zagrebu

Krajnje je vrijeme da napišem neke besmrtne stihove.

Pjesmu o mojim vrapcima i njihovom strahu od golubova.

Pod olovno sivim nebom

Oni lepršaju tako brzo i optimistično.

Oni su pomalo divlji

I ne znam kako uopće preživljavaju.

Posjekli su im sva staništa,

Doveli su im sve predatore

I ne vidim da se hrane u letu.

Ne lete visoko nikada,

A u jednom zamahu

Uspijevaju dostići orlove.

Nigdje ih danima ne primijećujem,

A onda ih čujem usred najveće buke.

Ne mogu ih podnijeti ponekada,

A u tamnim kasnim noćima,

Kada me još ne savlada umor, ni san,

Čekam.

Onoga trena kada se sjetim svojih vrabaca,

Kada začujem prvi cvrkut,

Znam da je negdje izišlo sunce.

2014-01-30 0:50