Maestral

Maestral

Spretno okrećem leđa snazi od nekoliko bofora;

to je samo jedan nalet, a ja niti nisam na zavoju

da bih morala pripaziti došla li je to moja hora.

Umjetnosti svekolikoj škrta sam sada, u povoju.

Rekli bi neki, namjerno se prizemljiti želim,

da se palim na svetost i da svetinje prosim

u svome dječačkome tijelu, a zapravo dijelim

poljupce meke koje na promenade nosim.

Klopoću škure moje, lupkaju u pištanju

i fijuku podmuklome dok sjedim u naslonjaču.

Starcima idu na nerve, oni smiju se dječjem vrištanju

pa nikako ne bih okušala na zimskoj klimi buku jaču.

Uzalud se odijevam u bilo što što nije istinsko pletivo

i, zamahom koji od nekamo izvire kroz mene,

proklinjem onaj Prijevoj i ono u Kanalu osvetljivo

predrago i milo, vrtlovito usmjereno stvorenje,

onu pjenu po kojoj brije u obliku nazvanom po zečićima

i prisjećam se, kroz misli mi struji, svih onih polomljenih drvlja

koja građena su od čvrste hrastovine s kraja i nailaze kao plima

što se uzdiže na svjetioniku da bi ga preskočila, onako bučna i divlja,

i raspadaju se, pucaju od siline...

i ne čujem više.

Evo miline

i pišem.

Naslonjač moj postaje neudoban, ustajem.

O, umjetnosti čeznutljiva, slabosti

u kojoj nikada ne ustrajem

tako kao u mladosti.

2014-01-04

19:54