Krađa

Krađa

Bojažljivo i ponizno podiže ruku u kojoj drži tanku bijelu omotnicu.

Pruža je lagano prema nama ili, radije, govori meni, a traži Boga, Mesiju.

Tko će omotnicu dohvatiti, pogledati mlađahnu i pogurenu staricu

koja se gore nego da ima Parkinsa trese i drhti joj ruka na vrhovima prstiju:

ako omotnicu uskoro ne dohvatim, past će i odletjeti tko zna u koje sfere,

a u njoj se maleno bogatstvo krije; ona je tako pripravljena čista i bijela,

nema nikakve šanse da blago ne preda Bogu na oglede ili da se možda rub podere.

Omotnica s blagom je vrhunac blagoslova ovoga doma i svetoga sijela.

Neodređenim pogledom obavlja svoju kršćansku katoličku dužnost,

obavezu samo za Tebe, Kriste jer Ti znaš da joj nije to puno dati

nego je puno što je pristigla uopće, s tom prostodušnošću koja je nužnost,

na ulazak u Tvoje kraljevstvo, to možda neće više nikada imati.

Sluga Tvoj lakim pokretom, punim spontanosti i bez glumljenja iznenađenja,

prihvaća bijelo i pritvoreno, blago priljepljeno srce papirnato,

a staračka kost možda ni ne zna da se klanja on Tebi usred njezina poniženja

koje tako žestoko podsjeća na Križ kojemu je njeno srce dato.

„Da sam bogatašica, ne bih Vam ništa dala, ali nije mi puno“,

odgovara na ljubaznost, ali iskrenu.

Oporim klasom, klimavom svojom krunom

okreće leđa i misli joj u dubine skrenu.

Sluga Tvoj progovara, ne žuri mu se, duhovnoga ište prijateljstva

i želi upoznati svetu i svijetlu jazbinu njezinu, prepunih patinastih zidova:
„Vidim, imate Majstore...“, započinje ispitivanje Tvojega svetiteljstva.

Skrećem na ono najdraže što znam da je biser lijepi zbog silnih plodova

koje za mene znači umjetnina sakralna... ali, jao, ukradena je na neki način,

podignuta sa zgarišta kao i stari, prastari križ na koji ona upire prstom.

Nema veze, i mi smo svi dio Općinstva Tvoje Crkve, mi slani smo kao začin

koji ne može obljutaviti nego se s godinama može samo dičiti svojom vrstom.

2014-01-04 18:07