Napuštena prošlost

Gdje bih te trebala tražiti

u ova mrka, strašna vremena?

Hoćeš li ti mi bol ublažiti

dok pokapam od našega sjemenja?

Kamo odlaziš u ova mračna doba,

gdje je tvoj novi dom?

Da li samo je tren jedan ili proba

života ova to i slom?

Zašto bez tebe ostajem napuštena,

i pomalo ljutim se i plačem?

Zašto ljubav naša je propuštena?

Ideš li možda Bogu jačem?

O, reci, dragi, da li je prestala

sva ona silna ljubav predana

koja se sada u bol pretvara

i od nje nastaje duboka rana?

Napušteno i prazno nebo je naše;

otkinuli su mi srce morskim olujama,

a ti okrećeš se u nove ispaše

i ploviš sasvim drugim strujama.

Ponekada se ipak javi,

ponekada se sjeti

da je i moj ovaj obzor plavi

i da me ne smiješ kleti.

Ponekada odlazim na stara mjesta,

tamo te pronaći više ne umijem.

Zatrpana je ona naša cesta

sjećanjima duše koju tiho lijem

za tobom i našim pouzdanjem.

Sada prestaje čežnja sva.

S neuspjelim pomazanjem

u meni ostaje ljubav tvoja.

Ta me ljubav tišti i boli,

ona je dokaz naše prošlosti.

Tko jednom u životu voli,

taj ostaje zauvijek stup budućnosti.

2014-01-21 18:49