Sancho Pansa u Parlamentu

Shizofrenična osoba nije nesposobna za život u društvu nego društvo daje staratelja takvoj osobi koji bi morao zastupati njezina zakonska prava. To se svodi na zbrinjavanje shizofrenične osobe nalik zbrinjavanju napuštene djece i guranje u azil, zapravo u izolaciju od društva. Shizofreničar tada zaključuje da je valjda društvo zdravo i pametnije od njega i da je on sam kriv zbog toga što živi u izolaciji kao da je u zatvoru.

Primjer: shizofreničar u obitelji u svome domu ne može dobiti poštovanje iako nikoga ne napada nego samo smeta svojim ukućanima koji imaju predrasudu da nisu dužni brinuti o shizofreničaru jer mu je mjesto među sličnim pacijentima. Kod shizofreničnih osoba nemoguće je sklapanje prijateljstava jer se jako vezuju za svakoga čovjeka pa tako s drugim shizofreničarom dolaze u veliki sukob jer su ljudi među sobom različiti. Shizofreničaru treba društvo zdravih osoba u mnogim poznanstvima i ništa drugo. Društvu je potreban shizofreničar kako bi se moglo senzibilizirati za duševan život svoj vlastiti i svoje uže okoline jer shizofreničar ima dublje duševno iskustvo koje mu pomaže da vidi kako njegova zakonska prava uopće ne postoje i kako su zakoni nesposobni urediti međuljudske odnose, društvo se ponaša kao da će u sudnicama dobiti neke novce i zadovoljštinu, a to uopće nema veze s duševnim životom. Još ima mnogih drugih stvari koje shizofreničar može donijeti društvu u kulturnom i kreativnom smislu što društvo danas zanemaruje jer se jagmi samo za materijalnim obobgaćivanjem koje mu ne može pružiti trajnu zadovoljštinu za frustracije.

Kada je shizofreničar odbačen iz svojega doma, to nije zato što je nesposoban za društvene odnose nego je to stoga što obitelj ima predrasude i ne želi se uopće raspitati kod shizofreničara o njegovom mišljenju i o životu općenito. Tako se događa da shizofreničar mora otići iz obitelji iako ima u svojemu domu svoju prostoriju i upotrebu zajedničkih prostorija. Nakon toga odbacivanja iz obitelji, shizofreničaru se određuje staratelj kao da je dobio neko milosrđe. Shizofreničar nema koristi nego štete jer postaje ovisan o staratelju koji ne zna ništa više o njegovom unutarnjem proživljavanju nego staratelj je dužan razgovarati sa shizofreničarom po zakonu. Taj razgovor se svodi samo na to da staratelj pita shizofreničara da li mu je potrebna hrana, odjeća i društvo, a pri tome se misli na društvo drugih shizofreničara s kojima se dogodi da stanuju zajedno kao udomljene osobe što samo još više shizofreničare navodi na logičan zaključak da su zbog nečega okrivljeni te se stoga nalaze u nekakvom getu. Zatim shizofreničar dobiva džeparac u nekom vrlo malom iznosu da ne bi uzaludno potrošio novac jer svi misle da nema drugih potreba kao što je potreba za zabavom, potreba za kreativnim radom i kreativnim društvom. Tim navedenim društvenim postupcima shizofreničar ima istinsko pravo na svoj vlastiti stambeni prostor, besplatan prijevoz, subvenciju za plaćanje stanarine, dovoljno novaca za normalnu prehranu u kojoj će sam sebi nabavljati i priređivati obroke te mu je potreban Internet, mobitel i obrazovanje kao i svakoj zdravoj osobi. Shizofreničaru obitelj ne želi isplatiti sredstva za onu njegovu prostoriju u stanu iz kojega ga je obitelj potjerala i iz kojega je sam pobjegao. Treba mu odvjetnik koji ćemu savjetovati kako može doći do svojega stana, odnosno kako može urediti stanovanje u obitelji. Staratelji te poslove shizofreničaru ne rade iako su preuzeli na sebe ogromnu odgovornost brinuti se o čak dvojci ili trojici shizofreničara.

Shizofreničar je svega toga svjestan, ali misli da nema smisla boriti se za svoj život i svoja prava. A koja danas zdrava osoba misli da može postići ostvarenje svojih prava bez pomoći odvjetnika?

Shizofreničar je uglavnom osjetljiviji čovjek od zdravih ljudi i zbog toga mu nekulturno ponašanje okoline proizvodi teška depresivna stanja pa on tada čak i traumatično proživljava normalno društvo i društvenu nepravdu. Tada govori liječniku da mu je loše ili liječnik sam primijećuje da je opće stanje shizofreničara pogoršano pa se društvene nepravilnosti liječe tako da se shizofreničar često smješta u bolnicu na liječenje i terapiju jer zdravo društvo koje je pametnije i koje je većina nema obzira prema osobi koja čak nema niti iskaznicu na kojoj bi pisalo da je to invalidna osoba koja je zaštićena u Republici Hrvatskoj po pravilima Europske Konvencije o ljudskim pravima.

Poželjno je, dakle, da shizofreničar kod kojega je nastupio intelektualni poremećaj i oštećenje ima takvu iskaznicu i da se njegovo pravo na stanovanje ostvari besplatno.

Ukoliko država za tu jadnu šačicu shizofreničara nema dovoljno sredstava, neka se barem pomogne na senzibilizaciji javnosti koja još uvijek misli da su shizofreničari ubojice i napasnici kao da su alkoholičari                                                             

Budući da shizofreničar osjeća duboko društvenu nepravdu, on je iscrpljen i nema volje i snage uhvatiti se u koštac s pravnim problemima. Tome pogoduje čitavo društvo, iz vlastitoga iskustva znam da nema niti jedne osobe koja bi mene držala ravnom sebi nego me u naboljem slučaju sažaljeva. Iz toga se rađa manija proganjanja jer ne može biti normalno da u životu ne susretnete niti jednu jedinu osobu koja nema ništa protiv vas i koja vas neće uvrijediti, osim liječnika psihijatra.

Postoji puno vrsta shizofrenija i nekoliko stadija u tijeku te bolesti. Liječnici koji otpuštaju shizofreničare iz bolnica u društvo i u njihovu obitelj, znaju jako dobro da otpušteni pacijent, uz redovne kontrole, može živjeti normalnije i samostalnije. Problem nastaje kada shizofreničar mora reći da je mentalno poremećen jer ljudi misle uglavnom da mentalno poremećena osoba ne zna razmišljati. Ako vam netko normalan kaže da je shizofreničar, pobjeći ćete glavom bez obzira ili ćete ostati zbunjeni. To je zato što imate slabo znanje, kulturu i obrazovanje i za to vam nije ništa kriv shizofreničar koji vas samo želi upitati kako se dolazi s jednoga kraja grada na drugi kraj grada. Vi vjerojatno ne znate bez znatiželje odgovoriti na takva jednostavna pitanja pa prisiljavate shizofreničara da vam se ispričava što vas pita takve gluposti. No, vi tada ne vjerujete da je ta osoba mentalno poremećena, odnosno da ima intelektualno oštećenje i da ga duševno jako boli vaše iščuđavanje i znatiželja. Zatim optužujete u sebi ili naglas tu osobu za sve ono što vam nije jasno umjesto da nastavite razgovor i kažete shizofreničaru koji dio njegove rečenice ili koja riječ vam nije jasna jer shizofreničar je svjestan da su ljudi različiti i da ima sto ljudi i sto ćudi pa mu nije stalo do nagađanja nego želi konkretan odgovor na konkretno pitanje. Naravno da ne možete postaviti normalno pitanje shizofreničaru kad ga sažaljevate ili ga se bojite ili mu jednostavno ne vjerujete, a ljudi obično pokazuju i znakove paranoje koja je veća od one koju ima sam shizofreničar.

Kvocijent inteligencije varira kod shizofreničara kao i kod ostalih ljudi. Do sada nije dokazano da bitno utječe na društvene odnose već mu pomaže u golom preživljavanju, slično kao i kod ostalih ljudi. Puno je veća tragedija mentalitet okoline u kojoj shizofreničar žvi, ali to također do sada još nije dokazano jer je ovo društvo sklono izoliranju shizofreničara iz društva kao što je, primjerice, kolektivno udomljavanje grupe shizofreničara umjesto da oni u zdravijoj okolini nastoji oko svoje resocijalizacije.

Najveći poduhvat shizofreničar poduzima kada definitivno prizna sam sebi da ima intelektualno oštećenje koje ga koči u normalnom životu i proživljavanju. Tada odlazi u društvo, potpuno svjestan da se ne može takmičiti ravnopravno s ostalim ljudima ni u čemu, ali mu to slabo pomaže jer dolazi u okolinu koja ne može sama sebi priznati da ima pred sobom invalidnu osobu kad razgovara sa shizofreničarom.

Do sada nije otkriveno i dokazano zašto su shizofreničari u 99 posto slučajeva okorjeli ovisnici o jakom duhanu, ali je očigledno da imaju intenzivan unutarnji život koji bi bilo preporučljivo otkrivati i djelomično upoznati radi bolje senzibilizacije javnosti.