Na dan obraćenja Pavlova, na dan kada obilježavam Pavlovo obraćenje,
sjećam se i Abrahama. Oni su Te ptali tko si. Drugi se odazivaše, govoreći 'evo
me'. Marija također ne reče odmah niti riječ nego bijaše smetena. A ja, ja se
ne sjećam drugo do li onih slavnih riječi u kojima na glas priznajem da ne znam
što se događa i govorim sebi da sam skrenula jer mislim da sam najvažnija osoba
na svijetu. Što reći Tebi nakon takvog zaključka, što zaključiti nego da sam se
posvadila sa zdravim razumom. I kome sam ja to bila najvažnija na svijetu, i
zašto sam očekivala da će se meni i nekima drugima prelijepe stvari dogoditi?
Drugo što si mi rekao, Kriste, bilo je da je moja bolest dio mojega
obraćenja i treće je bilo obaviještenje o mojemu životu.
Mi smo razgovarali bez glasa koji bi se normalno mogao čuti u svijetu. Ipak
Tvoj glas je strašan i gromovit i prati ga silno svjetlo i sjajno sunce koje
upire ka nama, na zemlju.
Tko si Ti, Gospodine, upita Te Pavao. Tko si Ti, pitao je Abraham koji
je pitao puno drugih pitanja i nije se strašio, niti stidio pitati Te svašta. Tvoj
glas je strašan, ali tako ponizan da čovjek može bez smetnji upitati Te bilo
što kako bi Te mogao upoznati, kako bi odlučio hoće li Te poslušati. To je
stanje vjersko kada čovjek progovora i provjerava Tvoj identitet kao kada
službene vlasti provjeravaju nekoga skitnicu. Ti si Onaj koji nema gdje
nasloniti glavu, a kraljuješ nebom i zemljom.
Evo, sada Te po prvi puta konačno i ja pitam 'tko si'. Kada si rekao da
idemo po svijetu propovijedati i naviještati, nisi rekao da će doći ovakvi dani
kada će svijet naviještati Tebe nama, koje si poslao. Kada vidim da mi netko
želi navijestiti ili me naučiti kako moram živjeti, znam da to nisi Ti jer mi
ti ljudi ne postavljaju osnovno pitanje 'tko si?'. Toliko ipak znam, čovjek
koji mi naviješta mora znati ima li mi uopće što navijestiti. Zato ja uvijek
provjeravam tko su i što ljudi među koje zalazim. I nailazim na Tebe u svijetu.
Da, u svijetu sam Te pronašla, Gospodine. Pronašla sam ljude koji Ti jako sve
vjeruju dok je kod mene malo drugačije, ja odlazim u hramove Tvoje i tražim
vjeru među duhovnicima jer tamo me zoveš Ti. Zatim opet šalješ me u svijet. Ti si
onaj Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, snažan Gospodin nad vojskama. Ti si u
meni rodio Sina svoga, Spasitelja koji u prvom redu spašava mene i sve moje,
Isusa kojega su vjerni nazvali Mesijom, Pomazanikom. Ti se javljaš čovjeku iz
čovjeka i izvan čovjeka. Tako se doživljavaju Otac i Sin u Duhu Svetom.
Ti si mi dao, Gospodine, odgovor o sebi na onaj način koji je meni
najbliži i koji je najdraži za moju romantičnu dušu. Ti si veliki romantičar,
Kriste.
Nema komentara:
Objavi komentar