Između smrti i
uskrsnuća
Stari Božji narod,
stari Izrael nije uglavnom vjerovao u besmrtnost duše jer pojam o duši kao o
nečemu iz čovjeka što živi samostalno u Izraelu nije niti postojao nego je o
tome progovorila Antika i o tome govori kultura naša koja se temelji na
antičkoj filozofiji.
Židovski narod,
odnosno Izrael potječe iz Mezopotamije iz koje odlazi Abraham u krajeve
nepoznate, u Obećanje Gospodinovo. Izgleda da hebrejski, odnosno aramejski i
još neki jezici govore o duši kao što mi danas govorimo o čovjeku u
najopćenitijem smislu. Najvažnije je reći da se čovjek, odnosno duša, ne može
podijeliti i odijeliti. To je istina Presvetoga Trojstva.
Nije uzalud niti
jedna riječ Biblije. Nije uzalud Krist bio u podzemlju, odnosno umro i pokopan
pa uskrsnuo treći dan od mrtvih. Nemamo uzalud tu tvrdnju i vjerovanje u našoj
vjeroispovijesti. To navodi na zaključak da se nešto s čovjekom jako važno
događa kad umre i da između smrti i onoga časa kad Gospodin uskrisava čovjeka
postoji još nešto, neka faza u ljudskom životu. Sigurno jest da se čovjek u
smrti preobražava, ali to nikako ne možemo nazvati besmrtnošću. Ako i imamo onu
predodžbu iz premnogih filmova, onu sliku koja prikazuje kako se nekakav dio iz
mrtvaca uzdiže prema nebesima, onda to ne možemo nazvati samo jednim dijelom
čovjeka kojega zovemo dušom nego smijemo možda samo reći da se čitav čovjek, to
je sigurno, nekako mijenja.
Budući da vjerujemo
i Prorocima iz Starog zavjeta, i vjerujemo da su pravednici ustajali iz
grobova, moramo imati na umu da naša katolička vjera priznaje da čovjek i
ljudske kosti također Gospodin uskrisava.
Nije nam možda dano
da točno gledamo u smrt, vjerojatno zato što ima važnijih stvari koje moramo
spoznavati ovdje, na zemlji. No, sigurno jest da nije samo neki dio čovjeka
besmrtan i da čovjek zaista totalno umire i čitav pa tako i ono što je u biti
čovjeka. Izrael vjeruje od pradavnina da se ono što je Božije u čovjeku
jednostavno vraća Bogu, ali to nije u biti onaj čovjek i ona osoba koja ima
svoje ime i identitet. Identitet umire sigurno. Ime svakoga čovjeka postoji,
između ostaloga, zato da bi Gospodin Bog mogao čovjeka zazvati da ustane od
mrtvih ako želi i ako može.
Postoji mogućnost da
tek tada, kada umremo i nakon što nas Gospodin pozove iz mrtvih, dolazimo živi
pred Njega, a kada dođete pred Gospodina, prvo nailazi ljudsko pokajanje zbog
nesavršenosti ljudske i dobrote prevelike Boga pred kojega dolazimo. Sam čovjek
tada želi dati više od sebe i žali što nije bolji vjernik pa na neki način pred
svojom vlastitom savješću čovjek sam sebi određuje presudu i kaznu jer se kaje
neopisivo zbog nekadašnje svoje slabe vjere. Dakle, to je tek tada, kada smo
već totalno umrli, mogućnost da smo došli u nekakvo čistilište. Totalno mrtav
čovjek ne može se pokajati.
Što se događa ona
tri vječna ili kratka kao jedan trenutak dana dok smo mrtvi? To nam nije dano
točno znati.
Činjenica jest da
nam nema života ako nam ga ne daje Gospodin i da nam nije Gospodin odlučio dati
besmrtnost pod svaku cijenu i pod svim uvjetima nego nam je dao dostojanstvo i
slobodu ogromnu u kojoj smo sami odgovorni o svojem životu i smrti te ako
vjerujemo, tada ćemo imati život vječni. Ako umiremo u grijehu, umrli smo Bogu
pa prema tome nema neke prilike misliti da jedan djelić nas ipak živi kao
besmrtna duša. Kada čovjek propadne jako u grijehe svoje, više nije isti jer ga
sotona toliko obuzima da se ne može reći da čovjek ima svoj identitet uopće
iako se možda sjeća da ima svoje ime, svoju jedinu sreću i nadu, ime kojim ga
poziva Bog nazad k sebi, ime koje zna samo Gospodin i ime koje je čovjek dobio
onda kada se krstio, odnosno tada kada ga je Gospodin predodredio za život i
poslanje.
Zato je važno imati
svoj identitet, odnosno svijest o sebi, a ne utapljati se u nešto bezlično i
poistovijećivati se s bilo čim i s bilo kim.
Zato je važno
oprostiti se zauvijek s onom idejom o besmrtnosti jer od nje nema koristi nego
štete jer ako i jest čovjek besmrtan, nije niti blizu sigurno da neće doživotno
ostati u neznanju i u paklu grijeha. Biti besmrtan više bi značilo ne vjerovati
Bogu i ne vidjeti Božju slavu, odnosno dolazi u nas beznađe koje nije normalno
za katolike jer katolik se nada da će biti toliko povlašten da će gledati Boga
licem u lice, a ne živjeti kao neko jadno besmrtno stvorenje koje nema niti
pojam o svojem identitetu i zauvijek hoda naokolo po nekom paklenom prostoru u
kojem je Bog rekao laku noć. To nije nada katolička nego poganska.
Katolik teži višemu
jer ako je Gospodin odlučio biti nemoćan pred čovjekom, tada je čovjek nešto
puno, puno više od kostiju i duše, tada je čovjek Bogu prevažan i uzdiže se po
volji Božjoj neograničeno visoko u dostojanstvu rajskoga života u Gospodinu.
Čovjek nikada neće biti savršen kao Bog. Savršenstvo je gledanje Gospodina, a
to znači da čovjek, sa svojim identitetom, stoji nasuprot Bogu Svemogućem i da
je uskrsnuo i da zaista postoji te da se vječno ima prilike razvijati prema
beskrajnom Bogu i sazrijevati kao sveto stvorenje i kao sin Božji po krštenju i
vjeri, i po uskrsnuću. To vječno razvijanje i rast čovjekova identiteta u
rajskim uvijetima jest ono što svakoga katolika mora neodoljivo privlačiti i
ovdje, za života na zemlji. 2014-01-04
08:04
Nema komentara:
Objavi komentar