Gorka trava moje nemoći

Gorka trava moje nemoći

Miomirisi koje Ti prinosim samo Ti čuti možeš, oni su kao užeglo ulje

i kao nagorjelo srce koje nesnosno u okolini širi nekakav smrad odbojnosti.

Zlato moje jest vječna poniznost u kojoj gledam repaticu iznad vrulje

Svetoga pisma i u kojoj nalazim uzrok svoje vlastite opstojnosti.

Nikada Ti pomazanje nisam prinijela, nisam pripravna još uvijek na gorke trave,

eto, toga se sjetih sada. Zatekao si me kako se iznenađena budim oda sna učmala

u kojemu ni slutila nisam nevolju ovu. Od kada sam odjenula prozirne oprave,

ne znam za Tvoju smrt i nemam utjehe za Tebe, moja je to odgovornost nemala.

Ja Te dovoljno ne poznajem, ja Te preslabo ljubim i sebično prosim uslišanja.

Ja ne priznajem veličanstvo Muke Tvoje. Odmah Ti pošaljem sve, i najmanje boli

kao da znam da smijem, kao da to Tebi nije ništa jer Ti daješ bremena manja.

Još sam previše grešna, još su moji prohtjevi i sveta znatiželja previše oholi.

Ja ne vidim svetosti prevelike Tvojega mučeništva, iako znam da je patnja put.

Jednostavno ne mogu sagledati bol, niti strah, niti tjeskobu, toliko su strašne;

i kako onda da Ti vidam čelo kad za mene ne postoji melem, ni sladak, ni ljut?

Kako tek onda, ovako nespretna, ohola i gruba, da Ti pružim utjehe izdašne?

Bojim se i prevelike blagosti, sjećam se kako tek blagost najviše peći može,

nemoć supatnje i pomisao da uopće nekako jedan drugome možemo pomoći;

samo znam da Ti pristajem na volju Tvoju i tada kad se u meni strahovi glože;

jedino po tome znam da ćeš mi dati da Ti prinesem sve što mogu od nemoći.

2014-01-06  18:15