Kompliment

Kompliment

Po ovoj sitnoj kiši što se žmika na jedvite jade

danas ne mogu otići dalje od sebe i prilazim iz nužde k tebi,

da mi ne sjedne na srce ovaj blagoslov i vino što propade

jer mi nije do takva slavlja nego jezero ono, što se snebi

s buktinjom žarkom, želim posjetiti...gle, zaista žar mu leluja,

a boja mu duboka, preduboka; ali ja znam da ta dubina

odlazi pravo Bogu u naručje i usprkos postojanju različitih struja,

nailazi na mene kao i ja na nju, lakoćom radosna dupina.

U to plameno središte ući moram, moram se, dakle, i ja ražariti

kao da već nisam odbjegla daleko od normale i daleko od naravnoga;

moram biti pažljiva sa svojim tinjajućim srcem, ne smijem opožariti

ni kostiju, ni kože pa ledeni zrak puštam da mi dolazi s okna moga...

možda je baš u tom svježem odškrinutom prostoru cijela poanta,

možda upravo ti me sada savjetuješ i rashlađuješ mislima,

koje bježe ti s usana pred onima koji te ne razumiju, kao santa

što viri iz ledena mora. O, kada bi znao teme ovim pismima.

No, dobro, ti si me doveo do krajnosti poimanja,

dalje opet za tobom ne mogu ići, opet mi nisi prvi izbor,

ali se tobom koristim jer si tako univerzalna putanja

za sve. Evo, pričat ću ti kakav je kod mene sveti zbor.

Svi od mene bježe, valjda stoga što ni ruži okamenjenoj

ne možeš prići, a ni nekom jezeru koje iz dubine plamti.

I ustajalo prodire zrak kroz prozor; dimom zasjenjeni

moj vrlo je sada uzak i zoomirani obzor, da, ja pamtim

samo svoje uzlete i znam da ću ih prevesti na ovaj zemaljski jezik

kako bih se opravdala bez razloga. Oganj na jezeru tinja

i samo kada dahnem zatreperi; no, iza i okolo svega je zid,

a u meni je radost, otkrivenje i pitoma, draga pustinja.

Tako je zgodno dobiti kompliment, tako je lijepo kada te netko pohvali.

O tome sam slušala davno, ljudima ništa ne ide od ruke,

oni tužni su kao anđeli pred grubošću prijatelja koji sve pokvari

jer ne ljubi nego ljubomorna izgaraju srca od silne muke

što je onaj nepohvaljeni upirao sve svoje snage čitavoga svoga života

kako bi mogao doživjeti predivan čar jednog jedinog komplimenta,

pa ako je to još i žena koja pjeva i recitira, zar ne bi bila grehota

da ju netko u Gospodinu za to sve ne pohvali sred svetoga sentimenta?

Da li moja iskrenost boli, jesam li sebična budala?

Ne znaš li žeđi moje i zajedništva u koje me šalješ;

što si očekivao, da ću ljubiti kao slika neka mala,

da neću srca dati i sve, sve što se može i što dalje.

Sada me razumiješ bolje jer me prepoznaješ,

po sebi me prepoznaješ i po našoj ljubavi davnoj,

ali neprestaloj. Da li tugu samo spoznaješ

ili samo bez riječi konačno odlaziš Djevi slavnoj

jer, isti smo mi svi, zaljubljenici?

Ne, ne osjećam se krivom zbog tračka novoga života,

to nije nevjera u neprilici

nego tvoj bio je to i cilj, da se zaljubim u mnoštvo divota.

Isušila sam dio jezera bez problema, i ti u srcu svome slaviš.

Dubinom se voda jezerska izlila na moje kamenje,

a ti, tinjaš mi postojano i nema nikakva straha. Pa, i da se udaviš,

tvoj žar je snaga zajednička, a meni si trajno znamenje.

2014-01-05 19:39