Epitaf za
napuštenoga zlostavljača
Ne znam zašto sam
rođen i zašto još uvijek živim i koja mi je svrha.
Kažu, a i nešto
sam pročitao, da sam bolestan od predugog dugotrajnog stresa. Stres kod mene je
zapravo sve što me, ovako staroga, tjera na emocionalno sazrijevanje u
najboljem mogućem smislu. Za mene je najbolje stres jer sam naučio iz majčine
utrobe do danas na negativno i najgore. No, zastarjeli su spisi koje sam čitao.
Ono što nije zastarjelo, to su moje emocije, moj afektivni negativni život, dug
nekoliko desetaka godina, što znači da sam bio pod stresom od kada me Bog začeo
i još uvijek sam u istoj, stresnoj situaciji što je dokaz da okoliš i okolnosti
ponajviuše djeluju na osobe, na ljude, žene, djecu, a manje su to genetički
činioci i neki unutarnji sukobi. Koliko znam, u meni ne postoji unutar mene
nikakav sukob kad sam sam ili s osobom koja me naučila lošim emocijama ( s tom
osobom imam neku jedinu i lošu emotivnu vezu) nego u meni samo postoji želja
silna bježati, a od nedavno i imati prijateljicu. Kad s nekim pokušam biti tako
blizak, gotovo kao s onom osobom koja me naučila lošim emocijama, susrećem se s mnoštvom nekih
stresova i konflikata. Ona osoba koja mi je prijateljica mi govori da postoje i
dobre emocije, ali da ih ja ne znam doživjeti nego moram naučiti i da sam zbog
toga u sukobu, zbog nastojanja da budem
u emotivnom dobrom odnosu.
Ipak najviše
dajem emotivno dobroga od sebe ( možda čak i više od čitavoga svog života)
onome kojega nikako ne mogu uvjeriti da i ja znam za emocije koje nisu samo
negativne i s kojim sam u dugogodišnjem zajedništvu. Moja prijateljica
doživljava jako lijepe, ali i loše događaje uz mene, i njoj pokazujem što sam
zla naučio, ali mi ona ukazuje na mnoge dobre emocije i doživljaje za koje
nisam ni znao da znače nešto dobro, ona kaže da sam onoj osobi s lošim
emocijama darovao vječni život i spasio ga i da će ta osoba jako nastradati ako
se ja pridružim potpuno svojoj prijateljici i ostavim njega samoga jer neće
više imati kome davati svoje sukobe i loše emocije i doživljaje. Moja
prijateljica kaže da je u djetinjstvu mislila da je pas, a za mene kaže da sam
vreća za odpatke. No, to je samo opis onoga što ćini društvo kada mi pokažemo
neke svoje sukobe s okolinom. Kada smo sami, mi smo dobri i odani prijatelji
koji ne znaju tko je od nas stariji i tko ima koliko godina još pred sobom.
Neki puta odemo svatko svojim poslovima, a ponekad se osjećamo nerazdvojni i to
zna potrajati satima i danima, sve dok neke okolnosti iz okoline ne dovedu do
njezinog ili mog sukoba. Tada se oslanjamo na međusobnu veliku odanost i
povjerenje jer nema nitko u ovom svijetu do Boga tko bi nas iz tih sukoba mogao
izvući.
Ako nekome ovo
što je navedeno izgleda nepojmljivo i apstraktno, možda je to neka osoba koja
nije bila nikada pod takvim dugim stresovima, a ako netko dobro razumije o čemu
se radi u ovom članku, taj je vjerojatno također neki prokleti stvor, nalik
onoj nekoj životinji koja nema svoju volju, dakle, ne može ovo niti pročitati.
Ovo sam ja sam
pokazao, a moja prijateljica zapisala dana drugog, mjeseca kolovoza, godine
2013. poslije Krista, nakon što smo u društvu proveli nekoliko sati pa otišli,
iscrpljeni, na spavanje.
Nastavit će se.
Nema komentara:
Objavi komentar