Kava iz automata

Kava iz automata

Kad sam jednom naslutila

da ću vjerojatno izgubiti razum,

u sebe sam se mirno uputila

pa sam naišla na tajni sporazum.

Tamo već je pisalo da sam luda,

sjećanja su bila tako okrutna i bolna.

Dobila sam nekoliko ponuda:

živjeti, ljubiti, patiti, ostati umobolna…

uzela sam sve što sam pronašla

(lijek je uvijek na dohvat ruke),

ali jao, kamo sam tek tada zašla:

puno krvi, znoja, suza… same muke.

Dali su mi puno droge,

postala sam alkoholičarka;

osude okoline bile su stroge,

žalila me je jedna padavičarka.

Nikako da umrem, mislila sam,

spremala se poginuti.

Prazne oči pesimista gledala sam,

i kako im se pogled muti.

Nisu znali da li su živi,

ali barem ih nije boljelo.

Nisu pisali, niti govorili,

niti znali za “globalno selo”.

Nisu osjećali, nisu mogli sami hodati

i svi drugi su ih hranili.

Nisu gladni bili, niti su se mogli nadati.

Nisu ni znali da su ih ranili.

Ja i dalje nosim svoje tijelo,

a za pamet se i ne brinem.

Ništa nije tako crno ili bijelo.

Ako se ikada “skinem”,

vjerojatno ću samo vegetirati.

Memorija mi je vrlo slaba,

ali sjećanja me znaju dirati

pa o njima samo razglabam,

dosadna sam svima.

Samo jedan posto naše populacije

ovakav internet ima,

samo jedna milijarda svjetske nacije.

Mnogi ne znaju ni pomoć tražiti,

mnogi ne znaju ni reći da su ludi.

Neki vole samo druge prestrašiti,

a u biti, normalni su ljudi.

Sada vidim i ja malo šire,

bolje je meni nego tim normalnima

koji pred ludima žmire.

Svijet je prepun normalnih anonima.

2208 517