Baruština u inkubatoru
Ne možeš sebe predati nekome kome je bolje nego tebi,
a kada se ne predaš, ljudi kažu da si se spasio zla.
Mnogi su to dobri ljudi s kojima si stalno u usporedbi,
svijet izgleda zdrav i normalan, kao stijenke inkubatora.
Ako si se ipak predao, to je vojna nepregledna
koju čeka kraj kao što se dokrajči neki rat,
nagodbom ili poginućem što ga stvori strana jedna
u toj vojni gdje ti nikada ne nastrada brat.
Smrt je nekakva samo prirodno puknuće
stakla kroz kojeg te neka ruka hrani
i neka cijevčica kojoj se desi prepuknuće.
Tada dođu iznenada neki strašni dani
koji više nemaju ni smrt za nadanje.
Oni što su bili poginuli malko svijetle,
ali put do svjetla stalno je padanje
u ponore koji su puni one mase rijetke
koja te je hranla dok još živ si bio
pa si na nju navikao.
U toj masi
za tebe je višnji Bog načinio
baruštinu što se tobom krasi.
0208 257
Nema komentara:
Objavi komentar