U naručju Milosti

U naručju Milosti

Mora biti milost velika ovo obraćenje, to jest moja velika želja

koja po kalendaru mome ovamo nikako ne pripada.

Rješavam se uvijek, kad se usredotočim, svega onoga portfelja

iskušenja mojih, nazovimo ih grijesima jer tako ispada.

Što grijeh nije bilo, velika mi nevolja sada postade i smetnja.

Što se nije u meni obratilo, sada gromkim glasom iz oblaka zbori.

Nije li to ona strašna strmina što se krila iza oblaka ljetna?

Nije li to nagoviještaj novoga vrhunca i to ravnog velikoj gori

koja kao da iz moje dobre, stare visoravni podigla je zid?

Milosti moja, Ti me opet odabere; Ti mi dade svoje izobilje.

Samo straha ne daj nego pouzdanja jer već slabiji je vid

i slabije je srce moje… srce slabo oduvijek je Tvoje milje.

Srce slabo nosim ja pred Tebe, srce oslabljeno tako naglo;

osviješteno nekim čudnim Tvojim zahvatima. Ja ne vidjeh

prije toga, toliko je trebalo mi dana. Sada ipak se pomaklo

oblačje i magla siva. Nikada ne bijaše da se zaista stidjeh

jer pred ljudima sam koji svi su nekako mi slični.

Sada stade Ti pred mene. Sada ljubav svoju Ti za mene si iskazao,

onu istu kojom si me ovjenčavao, štoviše, po uličnim

putevima ja se grada grozim. Odavno si meni ljubav svoju Ti dokazao.

Svijeće palim, svijeće jednoga života, pomoć ištem.

U Tvom Tijelu ja sve vidim, sve što si mi lijepih slika dao.

Mnogi puci šeću sad ovuda, gaze mojim sjemeništem,

ali ništa to ne smeta. Da sam zrela za to, Ti si znao.

Majčinskoga izvora u Tebi ja nalazim, ti si Bog moj, moja Nevinosti,

Otac koji čuva sve od vukova i laži. Sasvim sretnu Ti me uze

u svoje naručje. Još me sebi Ti načini da sam više vjerna, sklonosti

da imam za sve Tvoje. Sada zaista me svu obuze.

2508 2013