Svjetlo za mučitelje

Svjetlo za mučitelje

Predao se jedan mučenik, jedan branitelj je digao ruke

od svoje duge, požrtvovne borbe. Sve je najbolje već odavno učinio. 

Sada se prepušta djelima odmazde i kontemplaciji muke:

“Opet sam pobijedio, Kriste! Opet sam za Tebe život dao i sve začinio

svojom odlučnošću, lukavošću i brzinom. Kasno mene dohvatiše,

već je sjeme posijano, već je meni sad svejedno što ću tamnovati.

Mene sada anđeli i mučenici, svi me svetom krvlju prihvatiše.

Neka moje tijelo mrtvo svijetlo bude, da sagori ono meni nemoj dati.”

U mračnoj podzemnoj grobnoj jami okupiše se zatočenici,

svi od reda tajni kažnjenici, sve ih muče okovima, glađu.

Umiru polako i od rana zadobivenih, a smiju se njihovoj slici.

To je neko mjesto vrlo blizu, a predaleko je da ga nađu.

One, koji izgledaju već posve “gotovi”, moraju ukloniti brzo

i lako, i tiho, u nekoj malo osvijetljenoj spalionici tjelesa.

Branjenik se vjerni nije ni ukočio, njegovo je biće još i mrzlo

i ne gori…postaje čvrsto i  sve svijetlije kreće u nebesa.

Tiho su ga zakopali, ali svijetlilo je cijele noći, tu je, blizu.

Nije dobio ni pomazanja, niti ga je ljudsko biće obišlo

pa ga ne nađoše, svetog, da proglase još jednoga u nizu.

Samo tada mnoštvo mučitelja s toga mjesta zauvijek je otišlo.

2108 2101