Vrabac na putu
Nepristojno,
neprilično stihovlje, ali sasvim obuzeto
silnim još
neizrečenim. Bijaše to smiješno, ali i tragikomično,
kako jest i slovo
neko, tako nesvjesno i olako uzeto,
najiskrenije što
može biti, time više samo tebi slično.
Onaj zid je sav
konkretan što se pokazuje
i kojega rubove ne
nazirem.
Lako, brzo slike
lete, riječ se jasno obrazuje,
na drugo se ne
obazirem.
Pregled moj je
nepregledan, predivan krajolik
koji neprekidno puca
pred očima;
sad ovakav, sad
onakav, ali uvijek ima isti oblik,
sigurna je sasvim
ova moja visočina.
Evo ploda, evo
krizme, evo jakoga zaleta
jer je dugo se
pripremalo mi pentranje.
Jadna metoda
eliminacije dade moga poleta
svaku stopu višom
učiniti nego što je zdanje.
Samo moli, moli za
me, svoju dragu Djevu
ti očaraj
svojstvenošću.
Sačuvaj mi sve što
da se dobrom ogrijevu
da ne odem svojom
sviješću.
Hvala, Kriste
svemogući, sve ću rasporediti
kako duh mi
zapovijedi.
Slavan Ti si,
Proslavljeni ove horebiti
kojoj zrak se već
prorijedi.
Ah, ne dirajte mi
cvijeće krhko,
moje ljuljeve i
ružu;
lako moje rame prhko
nosi me na stazu
dužu.
2608 2322
Nema komentara:
Objavi komentar