SUBJEKTIVNOST I SEBIČNOST
Ne možeš natjerati svemir da ti se pokorava?!
Možeš, i te kako možeš jer ti ga je Stvoritelj dao da se
njime koristiš.
Gledati događaje kao da su samo k tebi usmjereni?
Možeš, ali i gledati ljude oko sebe koji su ti dani od
Stvoritelja.
Biti subjektivan i sebičan nije jedno te isto, čovjek uvijek
jest subjektivan i pri tome može biti manje ili više sebičan, to nema veze
jedno s drugim. Naravno da je poželjno biti što manje sebičan, ali ako si u
takvim okolnostima da nekoga spašavaš ako spasiš svoj život dok te netko drugi
napada ili ti prijeti, normalno je da moraš obraniti svoj život, tu obrana
samoga sebe pred drugim postaje zapovijed broj jedan jer ti je Bog dao život
tvoj koji vrijedi. Ako spašavaš svojim nesebičnim predanjem onoga koji te
napada ili nekoga drugoga, ili nešto vrijedno, ili mnoge druge, tada je poželjno
predati svoj život. Ugflavnom ne mislimo na to kada govorimo o sebičnosti nego
mislimo samo na najokorjelije sebičnjaštvo kada samo sebe želimo sačuvati u
svakom slučaju. Tada i na svemir, i na društvo i na čitavu okolinu gledamo kao
da ćemo sve pokoriti. No, sebičnjaštvo vjernika puno je osjetljiviji predmet za
promatranje. Vjernik uvijek nastoji davati od sebe i predavati sebe drugim
ljudima toliko da to možemo nazvati pravim mazohizmom, ali ne radi mazohizma
nego poradi Krista.
Stoga jer smo subjektivni, ne možemo popuštati sebičnosti
svojoj vlastitoj čitav život. Zahvaljujući subjektivnoj ljubavi za Krista,
Gospodina, vjernici mogu zaista odreći se sebe, inače nikako drugačije. Stoga,
upravo je subjektivnost ta koja nas razlikuje od objektivnih sebičnjaka, od
onih koji poopćavaju sve i ništa im tada nije sveto, a to je rasadnik za
sebičnjaštvo. 1808 853
Nema komentara:
Objavi komentar