BEZIMENI

Bezimeni

Što te više ima, to je meni teže

svaki puta iznova se opraštati.

Više ne znam što nas sve ne veže,

više ne znam kako ne proplakati.

Svaki puta kada sve zazivam,

sve te moje uspomene oživljavaju,

sve mi svete ja dozivam.

Kod tebe se jedino duše ne prebrojavaju.

Kao da smo bezimeni,

kao da smo samo jedno,

jedno ime kratko i u sjeni

koje daje piće medno.

Uspomenom duha moga plove duše;

čak i oni stalni borave na kratko

u danima mojim koji svi se ruše

i samo jedan Dan ostaje slatko.

I što sam više bez ijedne suze,

to je širi osmijeh onaj za tebe.

Koljena mi duhom oko tebe puze,

s križa tiho silazim do same sebe.

A u meni nepregledna rijeka,

ponornica što iznova izvire u stijeni;

neka to je dobrodošlica meka

za te druge što su opet bezimeni.

Dobro došli, mladi, braćo stara,

ovdje jedna ovčica je zaljubljena.

Uvijek svome dragom ona progovara,

sva u Janje uvijek zadubljena.

1708 708