Tisuću pjesama

Tisuću pjesama

Zaista ne mogu raditi ono što želim,

iako ono što radim nije protiv moje dobre volje.

Ipak sanjam, nadam se i zamišljam se sposobnom.

Nije mi sve samo u tome da neki post podijelim,

to je više sada zbog toga jer mi je bolje

makar i blogirati iz navike o životu osobnom.

Puno me pitaju čime se bavim, što radim za život,

a ja sanjam svoje stare i nove poslove,

ono što sam bila prije dugo vremena.

Imam dojam da mi putanja rada odlazi u krivo;

da barem znam potegnuti tvrdoglave oslove

u mojoj duši, prepunoj lakog bremena.

Što god izmislim, godine su neumitne stigle

za koje nitko ne haje u poslovnom svijetu

i općenito u mojoj okolini

pa sve tako, ne znajući, mnoge su pjesme pristigle,

sve uhvaćene onako uzput, na probnom letu

i nalaze se u blizini,

njih već preko tisuću bilježaka ovakvoga stanja.

Neke ću možda jednom pokazati,

neke će možda zaživjeti stvarno,

to je ono kada netko u čitanju zbraja i gradi zdanja

pa voli i primjedbu dati

o mome djelovanju nestvarnom

jer tako se sve to zove, ta virtualna poezija,

apstraktna, nedorasla, upućena samo tebi.

Bilježenje mojega tekućega stanja.

Ja pjevam i zato da me ne hvata amnezija;

zato jer kao bolesnik ne znam o nekoj stegi,

a moja je moć sve manja i manja.

608  403