Izgoreni vrtovi

Izgoreni vrtovi

Zaspala je i noć u ovoj mekoj, vječnoj sparnosti,

zaspale su naše pobunjeničke riječi ljubomorne;

zbog vjetra više dolazi do međusobne podudarnosti

ovih dviju volja različitih, i do glazbe komorne

kojom ravna Bog, najplemenitije biće, samo za ovu priliku.

Vidiš li u tišini i u nečujnom mraku svjetla mojih misli

koje plutaju na viđenju i dive se svetom, bijelom liku

anđela zbog kojega svi su zlodusi večeras, noćas svisli?

Izgleda da uokolo na mom zidu zaspale su krijesnice

jer sam opet postala veliki palitelj raznolikih svijeća,

a sve su iste, zna se, pa se oko jedne roje zrake-vijesnice

što mi samo viđenje sveto pojačava jer se tebe sjećam.

Još u toploj slavi koju imamo od voska bijela, rastopljena,

čedno žižak nosi svoju samrtničku baklju gore, iznad svega;

slatkoriječiva mu vatra mami od pogleda moga, ustopljena

u tome uprizorenju kao da sam načinila jezero od snijega

u kojemu se sad utapljam, ali ne da opet predaleko propadnem

jer je plamen viši od svake slične opasnosti, i odvlači mi zjenu.

S kime sada još da to podijelim, kome sada još da dadnem

pomisao svaku, punu slutnje stare, mojom voljom utopljenu

u to čisto jezero pod bakljom, jer ja nemam više prava naša

graditi vrtove za nebeski stan? Samo ljepotu ako ugledam,

znat ću da si me ti voljom pohodio, tako viđenje mi se ponaša.

O, ne, neću popustiti jadu pa da u svem zao duh me gleda!

Živ je plamen, oko njega jezero se bijeli i prelijeva jer je puno.

U vrtu mom je kamen; sve će izgorjeti, sve će od plamena pocrnjeti

i krijesi tužne padaju u jezero moje; sve će raspasti se pobunom

ali ja neću, jer ja ne mogu sad više nikako s voljom tvojom posrnuti.

908     342