Očiglednost krajnje svrhe postojanja Katoličke Crkve

Očiglednost krajnje svrhe postojanja Katoličke Crkve

Izvanjsko štovanje ljutilo je pravednoga Isusa, pa on govori na jednom mjestu kako se vjernici u svom štovanju ponašaju licemjerno jer ono najosnovnije zaboravljaju, a to je pravednost, milosrđe, vjernost.

I nama su danas puna usta pravednosti, milosrđa i vjernosti.

Da li smo zaista postali tako dobri i plemeniti? Nismo jer se žalimo da pravednosti nemamo, a žalimo se jer samo izvanjski štujemo pravednost donošenjem zakona po kojima se očituje da pravednosti ne postižemo. Znamo li uopće kako opća pravednost izgleda?  Kako biti u isto vrijeme pravedan prema svima, da “vuk bude sit, a ovca cijela”? Posežemo za kompromisima, a to sigurno Isus nije nikada naučavao, osim onoga mjesta na kojem je rekao da se što prije nagodimo ne bismo li izbjegli doći pred sud pravedni. Očigledno, nitko se ne može pouzdati u pravednost sudova jer o pravednosti nemamo niti pojma kako izgleda. Znamo samo za nagodbu. No, kompromisi nisu idealno riješenje niti za jednu stranu, niti za jednu osobu, to je samo “privremeno” stanje dok ne otkrijemo zaista što je pravednost.

Pravedni ne znamo biti naročito onda kada previše to pokušavamo. Padamo u klopku objektivnosti. Kompromise načinimo, a niti jedan subjekt u kompromisu ne doživljava pravednost na djelu. Nedavno smo čuli kako ne znamo uopće prosuditi što je pravo. To možemo jedino na subjektivnoj osnovi, ali tada dolazi do krvoprolića i nema milosrđa. A da vjernosti također nemamo, vidi se iz primjera kako ne znamo činiti pravedno, a pravedno je jedino žrtvovanje.

To nam nikako ne dolazi do svijesti, uopće nam ne ulazi u uho takva postavka. Kako može trpljenje nadoknaditi učinjenu nepravdu, naše trpljenje nama učinjenu nepravdu? Samo u slučaju da pretrpi i onaj koji nam je nepravdu učinio, dakle, sveopće žrtvovanje bi bilo najbliže Isusovom pojmu pravednosti. Nezamislivo je ljudima kako bi na taj način zapravo odmah došli do sreće, odnosno do vjernosti i milosrđa istinskoga, do Boga, a tada bismo postigli najidealniji poredak u svijetu.

Kako bi tada svijet izgledao? Teoretski ne bi bilo razloga ni za koga bacati se u trpljenje i žrtvovanje jer nitko ne bi nikoga napadao. Lijepo zamišljeno, iako idealistički. No, i kada bi bilo tako idealno, ljudi bi i dalje umirali i stradavali bez svojega vlastitoga poticaja na trpljenje i žrtvu. Jer je u ljudskoj biti grešnost; koliko god usavršili svoju vjernost, ne možemo biti kao Bog jer smo stvorenja Božija koja se moraju slobodno razvijati u plemenite osobe.

Kao što se nekada štovalo ono što nije bilo živo i vrijedno poštovanja, lažni bogovi, tako i danas , kada smo malo etički napredovali, opet mimoilazimo bit štovanja, odnosno štujemo općenito pojmove kao što su pravednost i milosrđe te vjera i religija. To je prazno štovanje, ako kažemo da smo religiozni, mislimo da smo odali počast i slavu Bogu. Nismo, nismo ništa učinili, samo smo umazali poganske jezike pojmom od kojega smo napravili ideal.

Da su pravednost, milosrđe i vjernost nemogući i neostvarivi dokazuje sam Isus koji, nakon svoje kritike lažnoga štovanja, govori: “nećete me više vidjeti dok ne kažete: blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje”. Poslije toga, Isus je iz čista mira, zbog pravednosti, milosrđa, pouzdanja, vjernosti i ljubavi za čovjeka grešnika, otišao na Golgotu te otkupio od grešnosti sve ljude svojom nezamjenjivom žrtvom. Stoga je jedini izlaz iz općeg nereda štovanje Krista-Žrtve, a to je zapravo blagovanje Krisove Krvi i Tijela. (Evanđelje po Mateju, glava 13, redak 23-39)