Zov pustinje

Zov pustinje

Sada nešto zrelo mislim, ne valja mi s vragom

uopće tikve saditi jer i ja sam grešnik slabi.

Završit ću sa snenom mojom potragom

jer posla imam nova, tamo gdje se nova mješina rabi.

Pokora je, zimske radosti pripravljaju se danas,

dok još jeseni je započeo tijek, to je višednevnica

pokajanja kada se opet moli „Smiluj se nama“,

a ja imam zašto pokajati se, nisam čista revnica

za Dom Gospodina našega. Molitva slavna i žalosna,

radosna i svjetlosna, potrebna je sve to više,

što sam više pogođena svijetom. Zato bit će jesen posna,

radit ću za drugi poziv jer je prioriteta i previše.

Prije svega, u pustinjske oluje pobjeći ću

jer se tamo može jedino oluja moja mala stišati

i opravdati se u sukobu s vjetrovitošću.

Neću k đavlu, neću tamo vraga ni pomirisati.

Pjevati ne smijem, jedino me psalmi vuku,

za njih imam malo sluha i glas me ne izdaje;

nije svatko za te višnje posle, za tu struku

nego neki šute, i ja jedva malo nota dajem.

Plodovi su moji pravi, domaći jer sjeme gajim,

ponajviše tim se bavim pa me nema u izobilju

jer za svaku travku moje recepte ja tajim

u ovome modificiranome genetičkom bilju.

Vele da će slavlje doći, uskoro da bit će gozbe,

i nova će godina donijeti nam Djetešce u jaslama.

Za to treba puno pokore i posta, stalne prozbe

Svevišnjega da nam kasne urode ne slama.

Zato molim, Oče, djela naša milošću svojom preteci

i pomoću prati, da svaka naša molitva i radnja

vazda s Tobom započne, pokore nam naše reci.

Takva ista s Tobom da se dočeka ta noć badnja.

1909 1003