Grešnica u gradu

Grešnica u gradu

Evanđelja po Luki, glava 7, redak 37

37 Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući

Grešnica u gradu i Gospodine, Ti u istom gradu, u obližnjoj kući, u domu poštovanog čovjeka od zakona po kojem življaše narod sav. U istom tom narodu domovi su vjerski prikladni i prilični načinu života: žene u obiteljima svojim gdje postoji poglavar, a svi se odlaze pomoliti u sinagogu i štovati Gospodara nad vojskama.

Sigurno postoje i kuće grešnica, određenih osoba koje su obilježene i kojima se dom ne poznaje, iako im se u kuću također dolazi, samo kradom, noću i brzo se ta njezina kuća napušta da bi se živio dalje svakodnevni vjerski život. Kako bi se inače znalo tko je grešnica, a tko je pravi sveti vjernik.

Biti grešnica u gradu značilo je imati poseban status kao što su ga imali svi koji su bili gubavi ili na bilo koji način po zakonu vjerskome nečisti i nedostojni stati pred Gospodara. Bijaše im zabranjeno Gospodinu Bogu prilaziti da Ga ne uvrijede jer bijahu peviše grešni i – osuđeni na izbjeglištvo i propast, na izolaciju od naroda. Bilo je sasvim normalno odbiti grijeh što dalje od sebe te ako i čistoga vjernika zahvati grešna želja, naravno da će taj svoj neznatni i mali grijeh molitvom istjerati.

Grešnica u gradu bijaše kao upozorenje svima, ona bijaše nešto strašno protiv vjere učinila te stajaše osamljena kao stup upozorenja i srama, u strahu se mora zaobilaziti i s njom ništa ne govoriti. Čak ni sa ženama se ne smije pojaviti u ono vrijeme kada one obično odlaze po vodu, bolje joj je samoj uraniti i prije svih vode zahvatiti, sve nabaviti što nekome u grešnom životu treba za život i zatvoriti se u svoju kuću te tamo, u svom domu promišljati o svojoj nesreći i kajati se, ali ona se ne kaje nikako, raspustila je kose, nije u pokori i ne jauče okolo kako je sagriješila nego samo izdržava kaznu društva jer kako da se pokaje kad ima toliko uglednih posjetilaca, što bi oni učinili tada? Prestali bi je posjećivati i od čega bi onda sama žena živjela? Nekako bi i preživjela, ali kakav bi bio njezin društveni život i kako bi mogla svoju ljubav za Boga pokazati kad mu nije dostojno vjerna?

Svjesna da je u njoj ljubav pevelika za Boga i narod Njegov, narod u kojemu je njoj dao Gospodin roditi se i živjeti, ona poštivaše svakog čovjeka u tom svome gradu i ponizno se pokoravaše svima.

Naravno da je prepoznala Mesiju, Gospodina svoga.

Naravno da su Njegove riječi i Njegov način života njoj bili tako bliski, kao da je pronašla i otkrila svima dubine svoje vlastite zaljubljene duše.

Naravno da je mogla, koga briga za taj njezin jadan narod, za vjerska pravila i zabrane, prići Isusu i to prije nego što spoznaju drugi da je to sam Bog, Gospodin njen, došao tako blizu k njoj, tu, u njezino susjedstvo, u njezin grad. Ma, bilo joj to zadnje što će učiniti u životu, jedno je svakako imala učiniti: doći Mu priznati se poniznom i grešnom, ali prije svega Mu slavno tijelo koje hoda po zemlji pomazati, noge Mu okrijepiti i, za svaki slučaj jer će vjerojatno poginuti, blagosloviti Ga dok je još tu, na zemlji, među ljudima, oplakati ga, počastiti i odmah proslaviti i slaviti Ga potom do kraja, dok je ne uhvate i kazne smrću nekom ili progonom.

Evanđelje po Luki, glava 7, redak 38

38 i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.

Znam, Isuse, da sve više grijeh mrzim. Znam, Gospodine da te polako, ali sigurno, sve odanije ljubim i da je ta moja ljubav očajna i grešna, loša i gruba, nevjerna. No, Ti mi daješ vidjeti grijehe koje nikada nisam znala ni uočiti prije dok sada svaki grijeh postaje rana gorka, svaka razlika od Tebe svaki otklon je od Tvoje ljubavi, a te razlike između Tebe i mene izgledaju sve strašnije, kao nepregldni ponor koji zjapi na mom putu prema Tebi. Oprosti moje nesvjesne grijehe, daj mi da vidim koliko je Tvoja svetost sjajna i koliko je Tvoje milosrđe koje ćeš Ti pokazati prema ovome gradu i svome narodu. To znam jer si mi već pokazao sebe puno puta i obdario me milostivo čistom ljubavlju svojom.

Smiluj se i oprosti nama što smo slijepi i neposlušni, oholi i uvijek, uvijek previše umišljeni. Oprosti svima, Isuse, Mesijo, sve one grozne bludnosti srdaca naših i, ponajviše, oprosti nam što smo peljubnici koji ljube prijetvornost i laž.

Evanđelje po Luki, glava 7, redak 47

47 Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi."

1909 1157