Uzvišena

Uzvišena

Mirna jama gorčine prepuna je,

molitelji romore ispod glasa

dok im do grla dopire valova jek;

grešna rijeka u moru se talasa.

Zaronim li dublje do mora,

nailazim na travu i zvijezdaču;

i ta se skupila od umora,

ne diram je u svem tom draču.

Ali ona je znak drugih voda,

uz nju ću možda isplivati dalje,

što dalje od gnijezda nekih roda

koja rijeka ka moru šalje.

Posljednjim izdahom izranjam polako

na površinu i udišem sol.

S obale me Ričući gleda, obavijen mrakom;

u prsima mi od udaha bol.

Ne bi li bolje za mene bilo

da mi se duša u klancu uzdigla

i da mi se je ostvarilo snilo

da sam se iznad sviju podigla?

Ali kada je bilo da zemlje nema

i da ne upija u sebe grešne rijeke

i da sama ne stvara i ne priprema

izvore iz kojih teku kaplje meke?

I sve završava tamo, na pučini

gdje se nađoh isplivati,

zahvaljujući soli koja učini

da mogu oslobođena uživati.

Iz daljine gledam jamu koja se muti

i klanac koji se u nebo uzdiže;

kao da to su nečiji bijeli skuti.

Još prema nebu oči podižem,

a tamo sjaje se Božanski puti.

Još jače čujem onoga Kriča,

svjetlo pada na mrak kruti

i sjajnu Djevu na nebu veliča.

S istoka i zapada sjaji se kruna,

na čelu je drži majka Marija

dok se slana osipa rosa, prepuna

molitvi na zrncima ružarija.

1209 638