Tu sam negdje,
pokraj tebe
I da te ne
susretoh opet, odjednom i bez traga,
možda se još dugo
vidjeli ne bismo.
I da mi ne
spomenu ti moga zavjeta draga,
pisala bih ti
svoja ogorčenja, a ne pismo.
I da ne susretoh
tračak mali ti na usnama osmijeha,
i tebe bih
pogledala s nekom blagom sumnjom.
Ti me opet povuče
k sebi i daleko od moga grijeha;
ti me pogleda kao
s nebesa, kad se rese munjom.
Valjda sam još tu
negdje, u svojim vrtovima
kad vidim nebo i
čujem ti molitve zvuk.
Ne vidim dobro ni
kamenje, ni onu ružu u snovima,
ali znaka je
tvojega prepun oko mene muk.
Kriste, pomagaj,
moje sumnje razbistri u susretu ovom
kako bih mogla
reći dragome jesam li zaista Tvoja;
dođi, Gospodine,
dok nisam se sva pretvorila sovom
koja se našla
sama u drvetu sotonina perivoja.
Ta, ti me
poznaješ, zaboravljam stvarno činjenično stanje;
ti znaš dobro što
je i kako sam upala u ovaj nered pusti.
Ti znaš da moje riječi
su samo jedno moje izdanje
koje prolazi kao
i uvijek, kao i oblaci gusti.
Znaš me, govoriš,
znaš me dobro, prevariti ne mogu
samo tebe jer sam
ovakva sebi neprepoznatljiva;
ali vidim u tebi
tko sam, i vidim u sumnjama s tobom slogu.
Tu je negdje, pokraj.
Kraj sotone moć neshvatljiva.
Ne govori mi ono
što o meni znaš, ono o čemu ne želim
čuti i slušati
predugo. Vidim da u meni još je previše zla.
Reci na svoj
iskreni blagi način samo da još uvijek dijelim
sve svoje vrtove
samo s tobom, žrtvo nevina.
809 2102
Nema komentara:
Objavi komentar