Prisila

Prisila

Za tobom moj pogled leti, pratim te kako odlaziš.

Posinstvo mi od tebe je prepuno zbog krštenja

u kojemu je priprava započela koju ti mi opazi.

Obavezuje me da nastavim do srca proviđenja.

Bez neke ljubavi bijah neko vrijeme, kao oni nerođeni.

Sada me ostavljaš na miru u svom letu proročkome.

Sada i ja tebe, obaveza je, moram predati kao sanjar sneni.

Kako bi to bilo, a da ne predajem se posinskome.

Kad bih stala opisivati sve rastanke i predavanja,

emotivno moje tijelo valjda bi se sad rastopilo.

Napilo se boli rađanja i odricanja, zauzdavanja,

a sada je drogirano kao da se je u živo blato utopilo.

Harmonije žića moga, dakle, ja ne poznajem, niti neću

nikada to biti što za mene su mi mnogi pripovijedali.

Nisam toliko bezumna, koliko sam bezdušna za nesreću

i bezosjećajna za odmor nerava kojima su zapovijedali.

Namjerno mi to učiniše, takvo mi je bilo okruženje.

Svi u sebi Boga moliše, ali u igri s vatrom uvijek dobiva laž.

Meni je igra ljubavi bila pravo, nježno ozdravljenje,

a sada kao da sam, nemirna i luda, u oklopu hipokrita paž.

Kao kada veliš nekom nervu: „Daj se smiri, isključi se“,

a priključak uopće ne postoji. Zato gutam otrove i struju

što me okovima lovi; no odavno usebnosti ja naučih se.

Ovo što si započeo sa mnom ima nastavak, slabu oluju

koja se začima pa ne znam je li dobro ili loše. Amplitude

nekako si ispuštam na sročje, povezat ću se, ali nije sigurno

da će biti koristi.  Samo da uz mene drugi neki ne polude

jer sam smirena još gora, ali to ne mijenja pučje tmurno.

1909 021