KIŠE RUJANSKE

Nejasna slutnja

Nema puta: u koti jednoj stojim,

uzdignutih ruku i s vječnom hvalom.

Oko sebe vidim samo bijele boje.

Nisam svjesna da li nečega se bojim

ili zaborav je povratak Bogu malom

kojega za ruku vode ruke tvoje

što su bile dugo u molitvi priljubljene,

a sada se otvara tvoj veliki dlan

kako bi prihvatio jednu malu ruku.

Možda u meni su ruke Boga izgubljene,

još od tada kada prestao je onaj san

o tome kako držim ružu ja u struku,

ali je nikako ne želim ubrati.

Lijepo te je vidjeti kako sada vodiš me,

ali ruka tvoja u oblak se pretvara.

Nikada nisam željela bijele ruže dati.

I zašto sada ti, pred Božić, pohodiš me?

U zaboravu mislim samo: lijepa li dara.

2909 900

Pred Ocem

Isuse, tako si ozbiljan sada

i ne znam da li je to Otac u Tebi.

Prići Ti, velika je moja nada,

nikamo drugamo ići voljela ne bih.

Konačno si tako konkretan,

a ja kao malo dijete pred ocem svojim.

U Tebi moj život je sretan,

imam konačno oca koji preda mnom stoji.

Saznat ću sve ono što mi jedna polutka mene

nikada spoznavala nije.

Ti sasvim ozbiljno procjenjuješ moje smiješne sjene;

sigurno se u njima kriješ.

Zapravo sam zazvala ljubav svoju, svoga dragog,

ali Ti mi zabrani da o njemu ovisim.

I Ti si taj koji me nikada nije držao ragom

i sasvim ozbiljno shvaćaš moju potragu na klisim’

kojima silno sam željela k Tebi doći.

Da li Tvoj stav znači da mi je došlo vrijeme?

Da li konačno mogu gledati Tvoje moći?

Ili i dalje ostati tu, uzgajati Tvoje sjeme?

Crnu kosu i bijela pluća dao si mi za život daljnji.

Mene, dakle, još ne čeka blažena smrt.

Ti želiš od mene pravu očinsku žrtvu, moj napor krajnji,

a tu si radi utjehe. Ja još moram načiniti osvrt

i kao pravi sin Oca svoga, i kao prava Mu kći,

ozbiljnosti se predati ovoga problema moga.

Nisu uzalud bile moje slutnje, niti su uzalud moji sni.

Ti si došao konačno k meni, Bog i Sin Oca Boga.

2909  1830

Trnje u mozgu

Dvije tako plemenite priljubljene ruke

molitvu su dugu prekinule

kako bi dohvatile jedno dijete.

Usred svih pošasti i sve te muke

moju su dječju ruku prihvatile

da mi zli dusi više ne prijete.

Nikada više bez pola pameti

neću morati po svijetu hoditi,

imat ću sve i bit ću potpuna.

Tako je primao djecu samo Raspeti;

samo On je mogao u meni roditi

ovu spoznaju koju resi kruna.

Ni moje ludilo nisam znala

da me bodljikavo u mozak reže,

da je to najveći problem moj.

Sada tek moj mozak sam spoznala,

u njemu se očev s majčinim veže.

Sada tek imam normale spokoj.

Bit ćeš moj Otac, a ja ću Ti biti porod.

I zajedništvo obitelji imat ćemo skupa.

Sve ćeš mi reći što se uvijek mora

i što se nikada ne smije. Ti si sada moj rod.

Sigurno ćeš me upozoriti da ne budem glupa,

sigurno će se razviti moja moždana kora.

2909 1820