Okrepa

Okrepa

Sada sanjam te, sada slabo čujem tvoje zvuke

znam da nisi sasvim siguran u mene,

nikad se ne zna sa mnom kada jesu ili nisu muke.

Nisu moje sjajne suze nikad otmjene,

zato ih ne pokazujem, one koje zaista su slane.

Od njih nema nikakvih boleština

i, tek toliko, teško padaju na neke stare rane.

Bistra žuč je, nova mi je mješina

za novo vino od ove plodne jeseni.

Zdravlje, eto, i ovako dolazi, to znam

još od onda kad je muka bila meni

samo zato jer mi nije bio miran san,

samo stoga što sam premalena bila

da bih priznala si da se događa Gospodstvo.

Ipak, ponekada malo sam i usnila,

ne znajući kako ukrala sam sebi prvorodstvo.

Blažena mi bila ova iznenadna okrepa

koju nađoh ostavljenu na kamenu pokraj puta.

Gorka sol je, vele, a i gušterova repa

progutala sam, utroba mi barem nije kruta.

Dodirni me slobodno, nije moja koža gruba;

rane brzo zarastaju i još ih namjerno ja kidam.

Prakse imam, a ova okrepa je moja poguba,

moj križ koji nikome ja ne dam, niti skidam

s ramena, moja nevinosti. Eto, vidiš, lijep je dan

i još ljepše tek predstoji nam; svjetlila su naša

sjajnija od sunca. Slavit ćemo zajednički imendan

jer ja vidim da je nama uvijek ista, dobra ispaša.

1409 1353