Ranjene duše
otvaraju nebesa
Što sada, kad sam
se obrela pod mojim zidom
i dolje našla
opet one svoje stare ožiljke i rane ?
Popeti se ne
znači pomiriti se s raskidom
od onoga početka
u kojemu su mi odore i dane
i melemi razni da
bih mogla dalje krenuti.
Dobro je.
Nema u plićacima nikakvoga traga
zbog kojega bih morala se
preodjenuti
pa u nebesa bih
mogla i pogledati draga.
Rekoh, to je
zid moj, zid koji
izgradih ja sama,
od toga stijenja i kamenja ne vidjeh
dugo.
U tome zidu
su brojke, datumi,
imena uklesana
koji nisu
svi moji jer bijah sasvim nešto
drugo.
Rat , kako to
nemoguće zvuči
dok u ratovima samo o
miru se sanja.
Samo jedna riječ,
stvorena da izmuči
čovjeka koji
gomila si imanja.
Sjećam se,
to je za mene bio samo
jedan trenutak,
rat je
niz trenutaka odluke i budi
često one, još žive,
koji o ratu ne
misle. Poslije ostaje neki
duše oblutak
bez nadomjestka
pa ti se i srce
i duša naginju i krive.
Mnogima tada
život postaje traženje
tog nadomjestka,
neprekidna težnja
da se duša
pokrpa , izliječi i
zatvori,
ali ne može.
Često tako čovjek
postane čitav rana
jetka,
često iznova
ratove čovjek traži,
ni iz čega rat stvori.
Sjećam se, neki
su došli ratovati jer
ratuju iz navike,
po ratištima grade
svoje živote da bi
osjećali.
Ratove treba
odglumiti, s mnogo buke,
plotuna i vike.
Tada bi se
ljudi u teatrima
k sebi okretali.
Mnoga imena,
na mom
zidu uklesana, imena su duša
po kojima se uspinjem: Mladen, Siniša,
Gordan, Ante...
mnogi neki
Hrvati koje u ratu
i miru
okuša
ovaj život
na kojemu sam klizila preko
ledene sante
i ostala isto
jedna takva rana,
živa i otvorena.
Zato i ne želim
još krenuti u
visine moje ravni,
zato mi se
od njih
još ne ide jer je
od njih stvorena
ova planina na
kojoj sam pratila tvoj
trag nedavni.
Drago mi je
što imam
taj zid i što
sam ga preskočila.
Znam da je
on zato tu
jer sam bila
oslijepila za sreću.
Znam i
to da su
imena zato tu da bih po njima
kročila
dalje, gore, u
nebesa. Oni šire ruke,
za mene gore svijeću.
409 439
Nema komentara:
Objavi komentar