Čovječe, zašto si me ostavio

Čovječe, zašto si me ostavio?

Katolici ne slave toliko rođendan nego poštuju svoj imendan kojim slave datum kada su se krstili. Tada su nanovo rođeni u Kristu na vječni život.

Mnogi vole postavljati pitanje Isusova rođendana,  to je  u ljudskoj prirodi. Isusa, koji je oduvijek i vječan, najviše  slavimo za Uskrs.  No, tada mnogi pomisle,  opet potpuno ljudski, kako je  došao na zemlju među ljude,  odnosno  utjelovio se po Duhu Svetom od Marije ,  Djevice…. i postao čovjekom. Slijedeća pomisao jest kako je i Majka Božja netko velik isto toliko koliko i Bog  ili barem vrlo blizu Boga. I  zaista najveća  Božja slava jest upravo Isusova majka, Bezgrešno Začeće.

Kako je njoj bilo za Pashu kada je pratila svoga jedinca na križnom putu,  kako je preživjela  svu tu  muku  kao majka?  Osjećajni  ženski rod i majke ovoga svijeta  ne mogu  to niti zamisliti. Sigurno u takvim  razmišljanjima  i  kontemplacijama  i  nastaje  veliko štovanje  Gospe.

Mnogi ljudi  su  doživjeli  taj  osjećaj  nemogućnosti promatranja patnje  i  imaju  dobar  dojam  da  bi  radije  sami   patili  i  da je  to ipak  malo  manje zlo  i  da je  lakše  nego  promatrati  patnju voljenoga  bića.

Isusova patnja je  previše  apstraktna i nepojmljiva za čovjeka da bi  je ikada mogao u potpunosti  gledati,  zamisliti,  kontemplirati  ili doživjeti. No,  Isus je  taj  koji  je,  između  ostaloga,  promatrao i  promatra  patnju voljenoga  bića,  patnju  naroda. I ne može to gledati,  ne može izdržati da  ne  pomaže i ne oslobađa   i ne spašava čovjeka.

Dolazi  i  pati,  ali  se  žrtvuje  s ljubavlju  i puno  smisla jer ta  Njegova  žrtva  zaista pomaže patnicima.

No,  Isus pati  još  više  od toga  što mora  gledati  svoje  patnike.

Isus  pati   zbog  neuzvraćene  ljubavi gotovo  svih  ljudi i skupina   ljudi   koji   su  Njegovi  mučitelji,  koji Mu  ne vjeruju,  koji bježe od Njega,  koji Ga vrijeđaju,  koji Mu  se podruguju,   koji Ga  bičuju,  ranjavaju,  muče  Mu tijelo,  ali  i dušu. Duhovno  čisto srce, srce Boga,  pati kao  posljednji i  zadnji  čovjek  u  povijesti  svijeta.  Nitko ne može  pojmiti tu patnju. Nitko  ne  pati  tako  i  toliko,  niti majka Njegova  jer  zna  da je njezino  dijete  Sin Boga,  da je Bog i ljubi ga bezgrešno i neprekidno se u   toj   velikoj  ljubavi i  povjerenju  nada  završetku  patnje,  ona  nije  tako  očajna  kao što je Krist koji viče “Bože, zašto si me ostavio?”

Marija dobro zna da niti nju,  niti  njenoga  sina  na križu  Otac  nije ostavio;  Marija se nada kada grli tijelo svoga sina nakon skidanja Isusova tijela s križa i sjeća se Njegovih  čudesa,  ponavlja Njegove  riječi  koje   čuva  u  srcu;  zna   kako  je   začela,  po Duhu Svetom,  sjeća se  anđela koji joj je navijestio budućnost. 

Marija zna  što je vjera u Boga,  vjeruje Bogu  i ljubi Ga te  dobro zna što joj je činiti,  slijediti Boga, svoga  nezasluženoga sina.

Marijino  čisto srce  je prepuno ljubavi,  ima je puno više  nego  ljudi  koji ju ne mogu  zamisliti kako pati i izdržava sve te muke. I  ta  ljubav je ljubav Boga prema njoj i njezina  ljubav prema Bogu,  tu više nije majka i sin,  tu je Bog i njegov narod vjernih sljedbenika;  a to  je upravo ono, ta ljubav je jedini melem za patnju i snaga kojom  se patnja izdržava. Stoga  je Krist   uskrsnuo k Ocu kao Pravednik. Jer je ljubio jače od smrti i jače od ljudske pomisli da je Bog umro.

Tko misli da je Marija veća patnica, taj  preslabo razmatra Uskrsnuće i prečesto misli kako je Bog mrtav.

Budući da ovaj okorjeli svijet nikako ne propada,  izgleda da ipak ima ljudi  koji  vjerno  čuvaju Božju riječ i ljube Krista majčinskom, sestrinskom ili sinovskom ljubavlju jer Bog je Duh kojega ćemo  zazvati u  pripomoć  i moliti Ga  da nam posveti novu školsku godinu.  Bit će to točno onoga dana kada slavimo rođendan Marijin, Malu Gospu.

Ne tražite Živoga među mrtvima. 0409  905