Pohvala jada

Pohvala jada

Zar još manja mogu biti, zar još niže od ove zemlje otići se može?

Toliko puta teški grešnik i nepoželjna od najranije dobi,

opet ni blagoslova, ali ni prokletstva barem da ima posred moje kože.

Sada sve što bilo je kao da bijaše uzalud, kao da me mačem probi

onaj dobar, stari osjećaj praznine. Zato slavim, srcem uzdignutim

daleko do neba i još više valjda stigoh. Osjećam da to nije samo tako,

to je neka opet zamuljena bara u koju zapela sam da opet sve pomutim.

I ti! I ti si ovdje i gledaš kako neposlušan grešnik strašan propada lako.

Praštala bih, ali više nema ništa što bih morala oprostiti,

samo možda sebi od svoje gordosti primiti križ. Ona će me i ponijeti

jer to tako valjda mora biti. Nešto drugo moram orositi,

nešto što mi veće zadovoljstvo stvara, nešto što mi neće donijeti

taj osjećaj staroga jada. Neko vrijeme izgledalo je kao da za mene

puno nade ima, otkrio si sasvim novi svijet u kojem ti si stanovao

savršeno mirno i ugodno. Ja tebi nisam dostigla niti tvoje sjene

da se sakrijem, već me, evo, vražji lažac spretnim ruglom vrbovao.

I sada, kad sam si sve nabrojala grijehe, vraćam se kao prognanica.

Sada znam da u ovome svijetu opet neki moj je podstanarski dom.

Ne daj meni odore, moj Kriste, mene zagovara moja bijela čuvarica

na onom oblaku, nedodirljivom sa zemlje. Ovo muk je, ali nije slom.

Blago meni, blagoslovljena mi ona grupa koja mene istjerati želi,

mada možda potajno i nesvjesno, ali ipak dobro zna što čini.

Onima koji nisu svjesni svojih opačina, veća zasluga se dijeli

nego onima koji ih, pametniji, oponašaju i ne spoznaju da jedini

si Ti, Gospodine, Reditelj i Osvetnik. Hvala Ti za poduku od svijeta,

hvala Ti za moje blago što me posinstvom podari, za Svjedoka moga.

Nisam mazohist, ali ako treba neka žrtva, daj. Sada su prošla ljeta;

jesen moja mudrost mi je i poticaj, od sad čuvam dostojanstva svoga.

1409 1306