Tvoja krv je moje poslanje

Tvoja krv je moje poslanje

Sad sam svoje ispunila,

sada sve je završeno.

Nebo krasno sam popunila.

Dovoljno punine sad je navršeno.

Izgleda mi kao da je dosadno

i ja jedva čekam opravdanje

pa sam već i rane kolosalno

počela si stvarati, ali manje.

Ne molim Te za ozdravljenje,

Tvoju volju sad iščekujem.

Što god bilo, bit će začuđenje.

Prsten slutnje moje pokaza da štujem

Tvoje Sveto pismo preko ruba kaleža;

jasno si mi dao to na znanje.

Blagovati tebe sad je muka malo teža,

ali piti krvi Evanđelja moje je pozvanje.

Tamo gdje je bilo krvavo mjesto

bio je to pomor nevine dječice.

Nisam kontemplirala to često.

Oko mene gore mlade svijećice.

Nije Tebe slamica ogrebla,

niti Te je utješila Mati.

Pošast velika je sve istrijebila;

već si tada htio svoje krvi dati.

Koliko je bilo mačeva na prsima

nejačadi u majčinskim zakriljenjima,

toliko je Tebe ubolo od slame trsina;

milovanje Marijino probolo Te procviljenjima.

Spasi svoje, možda su razmišljali

o Tebi Tvoji roditelji, svoga sina spasi,

ali Tebe mačevi za djecu su zamišljali.

Svaki ubod već Ti rane Tvoje tad oglasi.

Duša Tvoja rađala se mukotrpno,

krvavom je nevoljom Majka Tebe branila.

Zatim Te je prihvatila čvrsto, puku sretno,

a krv te je nevine dječice nahranila.

Ti si odmah nevine još krvi pio:

mliječna hrana ljubavi i užas

majki kojih velik vapaj tad je bio.

Jednoga kneza, jednog samo muža

Ti si već u rađanju čuo ubijanje,

vraga prokletog od velike mrži.

Pusti lažac stari drekom sakrio je smijanje,

a vrisak materinji bio je u Tvojoj srži.

Marija je potila se, Josip sav je drhtao

dok je Duh Tvoj prevario ekumenu.

Nadvladao si lažca dok iz utrobe si prhtao,

ljubavlju si svojom rodio se u sjemenu

i u samome začetku Nove zemlje i neba.

Trpio si zato jer ljubiš čovjeka.

Odmah Te je prokušala sila Oca sa Horeba.

Ljudi trpe zato da Ti ne bi trpio do vijeka.

2709 2240-007