Obredni ples i dramaturgija

Obredni ples i dramaturgija

Pričat ću ti o ljepotama starenja u ljubavi prema Bogu i svojima,

prema nekima koji neprekidno odlaze u smjeru svoga ponora,

prema svetima i onima kojima zahvaljujem što moja si svojina.

Pričat ću ti o obavezama i o tugi, o ravnopravnosti raznih sonora.

Reći ću ti kako sam zavoljela sebe i navikavam se u cjelovitosti,

onako kao što je to oduvijek bilo, u ljubavi različito predavati,

tražeći ono što ljubav sigurno nije pa to napadati u silovitosti

ili, najteže, naići na ljubav pa joj, postepeno, od sebe davati.

Kada se predajem u ljubavi, to nikada u potpunosti nije

i to rijetko kada na ljubav naliči, bez puno hrabrog ispoljavanja

osjećaja koji nestalni su i iza kojih se ljubav rijetko krije

i koji samo služe za dramaturgiju koja stvara puteve predavanja.

Iz ljubavi prema domovini, iz jada prema narodu koji je nema

ili je ne zna pokazati bez nekog prosvjeda ili rata, ja prosvjedujem,

i to ne nikako mirno i sabrano, već s osjećajem koji oluju sprema;

ratujem za ljubav prema prvim susjedima koje najmanje posjedujem.

Spomenut ću ti ljubav prema onome koji se kao neprijatelj podmeće

baš pod moje korake i na nekim mojim ljubavnim ophođenjima.

Vole namjerno izazivati, glume loše i pokazuju lice od sreće;

neki se žale na bolesti, a neki me žele omrznuti mojim rođenima

pa mi izgleda kao da me mnogi vrbovati žele, navući na svoju stranu,

i često me otac laži u svemu tome rado dođe provjeriti i navija kolo

na svoj žrvanj, dogodi se i nekoliko puta u jednom jedinome danu;

a ja ni za prijateljstva mnoga ne znam i da, uvijek zapjevam solo

pa se poslije kajem što nisam staložena i što nisam u igri bolja bila.

Postaviti se neprijateljem nekome tko mi pokazuje ulizivanje

da bih ga navela zaigrati osjećajnu dramu koja bi se jako zapjenila

te izmamila iskrenu uzaludnu mržnju, sotonino prokazivanje,

to mi je zaista zamršen scenarij, ali uvijek vodi razotkrivanju

u kojemu se prepoznaje nedostatak ljubavi prema čovjeku i Bogu.

Tada mi je najgore, tada i ja sam sklona jadu i razboljivanju

jer to je najteže, jer pojasniti ne stignem i pomoći ne mogu,

pobjegne sotona i ostane na čovjeku isto takav jad i pusta samoća

kojoj nedostaje hrabrosti pa prema ponoru se na pola okreće

umjesto da nastavi dramu sa mnom jer i ja od svega i onemoćam,

a to je najbolji način kojim se prilazi. Češće iznova glumac podmeće. 

Nemam drugoga načina voljeti sebe i sebe takvu predati jer inače

sebično bi bilo i mlako moje srce, nemam izbora pa nisam društvena,

ne na taj način i ne previše. Ta, ni s prijateljima se previše ne cmačem,

ja, narodom koja se volim zvati, pojedincima sam samo raspuštena

individua i samo na jednom mjestu taj isti narod, koji ja jesam, nalazim

i to najčešće raspolovljen na dva naroda koji se međusobno isprepliću,

jedno su sveti, a drugo je domovina; a ja u oba podjednako zalazim.

Zbog toga ne znam niti jednu obitelj, preopasno je tihome ptiću

među tuđe orlove i sve same strvinare letjeti. Iste svetinje imamo,

ali ne ljubimo s jednakim prioritetima već barjaktarimo,

izvikujemo vjerovanja i parole, a u sebi mnoge filmove snimamo,

koji su bolesniji od moje praktične dramaturgije, i starimo.

Pričat ću ti o ljepotama starenja u ljubavi prema Bogu i svetima,

reći ću ti da sam svjesna da neumitno ponavljam istu baladu,

spjev u nastavcima; to je igra, uvijek s novim stihovnim poletima

u kojima nisi glavni glumac nego ti si taj koji daje poticaj i nadu.

I nije važno gdje si zapeo, niti da li sada, evo, moliš ili nešto sanjaš,

nije važno što bi te nazvali čovjekom iz slutnje, onim u sjeni.

Slavim Krista, Boga našega kojemu se klanjam i kojemu se klanjaš

pa smo tako opet u nekoj novoj igri uz lutnju, ljubavlju zaneseni.

1209 410