Štrajk registriranog umobolnika

Štrajk registriranog umobolnika

Prekobrojna bila sam kao bolesnik koji to nije.

Možda ću ti o tome ponešto pričati

ako spoznam da je vrijedno povijesti, onoga prije

i ovoga sadašnjega časa kad moram sricati

slovo po slovo: još uvijek sam mentalno poremećena,

još uvijek ovaj život oponašam,

još uvijek moja okolina od toga izgleda razpamećena

jer mnogo, premnogo podnašam

obične svakodnevne ljudske nevjerice

u kojoj me čak ne primijećuju.

Trčim, a noge kao da nemam nego krila ptice.

Govorim, a misli mi sarkastične viceve snuju.

Tragikomična moja duša predana je Kristu, Gospodinu,

inače ne bi od mene komunikacije bilo.

Ne bih imala vrtove i ruže, niti kakvu razumnu plodinu

koja bi osigurala mojoj djeci iće i pilo.

Kada moja misao nije usklađena s tjelesnim pokretom,

u meni bukti strašan sukob i ludilo me hvata.

Šećem u krug, uma blokirana, pa onda nekim okretom

nevoljko padam u blokadu sarkastičnog blata

dok me ljudi zavidno pitaju kako sam uspjela ponešto

u čemu oni uglavnom ne uspijevaju.

Najviše mi smeta ta nepotrebna zloba koja se javlja često,

a meni anđeli o ljepotama raja pjevaju.

Tada se diže Krist, Gospodin te kroz mene izlazi Njegova besjeda.

Ljudi ni to ne znaju, da to ne govorim ja.

Po glavi zloba me lupa dok na ramena kandža velikoga orla sjeda.

Nikada ne znam da li mi je poći s ovoga svijeta

ili još imam zadaću slatku odigrati neku ljekovitu komediju.

Dobro znam kako drama sve liječi, i te jadnike zdrave,

i kako ljudi plemeniti, oni u bijelom, neprekidno nada mnom bdiju

kako bi svečane bile raznolike moje oprave.

No, svijetu je to sve uzalud, ne znaju ljudi čuda medicine,

požrtvovnosti liječnika i veličinu stvarnoga Smisla.

Tako se dogodi da mi često netko postojanje ugovorom ukine,

tako se dogodi često neka pravna okolnost nesuvisla.

Kome moram dokazivati svoju mentalnu bol i psihozu?

Ta, Gospodin me sazda, On me na moju stazu uputi za iskušenje

svim onim praznim očima oko mene u kojima gledam grozu,

svim onim  prokleto ljudskim dušama koje traže odobrenje

i koje traže neki poticaj koji bi im s neba u krilo pao.

Lijenih li, uspavanih i grešnih duhova!

Ta, svaki čovjek kraj mene drži da mi je život dao,

a neki čak žive bogato od mojih sedam kruhova!

Ne znaju ljudi od čega ja živim, ne znaju kako je nevidljivost izdašna

u ovome materijalnom i opipljivom, virtualnom grotlu.

Kao da nikada nisu čuli za neprekidnu žrtvu poradi Boga strašna,

poradi istine i ljubavi života u ovome paklenmom kotlu.

Da tebe nemam, sigurno bih rabila uzalud snagu;

sigirno bih razletjela se od Maksimira do Vrapča,

a po putu bih svratila do Sabora da im na  pragu

ostavim guštere, dinamit i krakove od žapča.

Sigurno bih svoje darove prokockala u velikim senzacijama,

a mnogi bi moji kolege proštrajkali i krenuli za mnom

jer u ovome gradu ja nisam jedina s halucinacijama,

ja nisam jedina koja hodi u pogrebnom odijelu tamnom.

Digla bih te „normalne“ ljude malo u svoju okolinu,

da uđu k nama, naizgled dobri i zdravi

i nakon pola dana više ne bi znali koliko života uminu

u tihoj i svetoj patnji, ali bi svi bili pravi

zreli i odrasli ljudi. Ali, ne, još ovaj svijet nije zreo za kraj;

još dugo neće u ovome gradu procvjetati barjak humanosti.

Radije pjevam, radije navraćam u naš prelijepi duhovni raj

jer je očigledno da sam određena za veliki ispit nevinosti.

Predlažem referendum o tome koliko nas normalnih ima

pa neka se javi tko ima „šaru“ da je čovjek.

Pun mi je kufer toga da se moram kretati među odraslima

koji još traže mamu i tatu pa kupuju lijek

protiv bolova u kosi ili ulaznice skupe za svijet vladara.

Knez ovoga svijeta ne zna niti jednu humanu radnju načiniti,

tako je očigledan. Njegov jad ljude tako često zavarava

da misle da će umrijeti ako tko vidi kako znaju prosliniti

zbog svojih vlastitih nesposobnosti. Nije ni čudo da govore

kako je svijet u krizi i kako je svijet u depresiji,

to je znak da su normalni ljudi izgubljeni, ne znaju što zbore.

Ja sam samo jedan pjevač u njihovoj represiji.

07122013 0155