Ivanov obol

Ivanov obol

Pustom rimom opuštam se, pokušavam se sama sresti.

Muklim glasom budim se u kasno doba neko.

S mene će previše toga, sve što teži se istepsti

da bih lakša prišla i prozirna tamo prijeko

gdje ti mekim dlanovima pripovijedaš o nekoj uspomeni.

Uvijek ista žeđ se javlja, samo jedna slika u pameti stoji:

Krist na križu s kojega se pasti ne može u suton sneni,

niti sići s križa može Onaj koji svoje žive kosti broji.

Iznad mene lebdi, razapet, noseći si svoje čavle;

iznad svega samo bezizlazan križ je taj.

S križa ne može se, nitko, jer caruje sred nebeske aule

kroz koju se najsvetije stiže baš u raj.

Ivanje je, dragi, danas; slavlje najdražeg mi apostola.

On pod Kristom sa mnom sada stoji tužan, ali nadahnut.

„Majku primi“, govori mu Spasitelj neka uzme obola

pa Ga Ivan sav posluša, znajući već da pred njime stoji dugi put.

Pod svoj krov on uze Majku našu, pod to skromno utočište

koje se od sjajnog zlatna obola vijekom presijava.

Dugo bijaše i pod vedrim nebom Ivanovo ročište,

dugo njemu prorokuje nebo od kojega gleda Božja slava.

Ivanje je, najdraže mi slavlje, opet iznova ti ponavljam.

Danas vidjeh da i nije meni krivo na mom križu visjeti.

I ja Boga moga  s istom Majkom pozdravljam,

kojega mi vidje Ivan kako sprema se već i nas žeti.

Ja Ga vidjeh kako uspravan lebdi na svom križu

jer ne želi s desne Boga Oca stati već mi se pokazuje

pa znam da moram s nebesa vidjeti ih koji gmižu;

na meni se sada isti, isti križ drveni odrazuje.

I kada sam među oblacima, svoga križa skinuti ne mogu.

Isto tako Sveti Ivan gledao je slike Otkrivenja.

Nosio je težak križ, proziran, da bi pridružio se našem Bogu.

Pustio je da se vidi samo slava njegovoga oplijenjenja. 2712 1147