Ima samo jedan put, jedna staza kojom hode moje stope.
Da ja vidim nešto drugo, ne bi valjalo.
Noge moje niti ne znaju da ih blagoslovi škrope,
a ja sigurna sam da ne hodim traljavo.
Nismo mi toliko potkupljeni, koliko smo kukavice,
vrijedne svakoga zastrašivanja.
Ni u moje dvore više ne dolaze lastavice
pa sam ipak još ja željna plivanja.
Pozdrave ti šaljem, ne znam koji su po redu;
ne znam da li ovo posljednji je trag.
Ovo pripovijedala sam sve po slijedu.
Ne htijući boli dati, zaobilazim ti prag.
Ovo stanje gore izgleda od licemjerja,
ovaj strah u ljudima zbog kojega gubim sve.
Briga me za svake love neizmjerja,
briga me što oko mene svak uzima sve.
Moj Gospodin mene zove, zove mene jedinu;
najdraža sam Njemu ja u letu.
Neću bježati sigurno, nit’ izlaziti na ledinu
jer ja primila sam zastavu presvetu:
ovaj narod žele pogubiti.
Misle da smo jadni neki stvorovi.
Niti Bog ne može ljubiti
zemlju gdje uspijevaju korovi,
ali ima narod sebe sama kao najbolje svjedoke.
Ne zna onaj koji prijeti.
Puštam namakati svoje toke,
još mi nije došlo vrijeme mrijeti.
14.03.2014. 17:32
Nema komentara:
Objavi komentar