Evanđelje po Luki, glava 23, redak 39-41
39 Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: "Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!"
40 A drugi ovoga prekoravaše: "Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom?
41 Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on - on ništa opako ne učini."
41 Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on - on ništa opako ne učini."
Kako samo mi, koji smo zli, znamo jaukati.
A Ti, Ti si pustio samo jedan krik, onaj zadnji ljudski krik na križu, poslije kojega se je očitovala smrt svemu zlome. I gdje ostadosmo mi?
O Tebi znamo što je dalje bilo. I o majci Tvojoj, Mariji; i o pravednicima, i o vojnicima, o paklu, grobu i iščekivanju...sve dobro znamo. I ništa, pratimo Tvoj put, put Križa, put u pakao i pohranjivanje svetoga ljudskoga tijela u grob. A vidimo li sebe tada? Zamišljeno zurimo u Tebe-Čovjeka koji je činio dobro i ipak patio. Pitamo se da li se i nama to isplati jer mi ipak nismo Ti, toga smo svjesni. No, skrušimo se i kajemo se kao da nam je ipak malo žao što nismo Ti i zaboravljamo na svoj život i sebe; lakše je pratiti što je bilo dalje s Tobom nego pogledati ovoga razbojnika. Kako je njemu palo na pamet reći za sebe da je po pravdi razapet i visi kao zločinac? Njemu jedinome? Nitko ne prizna toga, nitko ne reče ništa slično; majka je bila ucviljena, znamo o njoj, što je mislila i kako joj je strašno moralo biti, a u isto vrijeme imala je snagu veliku. Ali kako je razbojnik, usred onoga paranja Tvojih haljina i usred silnih pogrda spoznao da je razbojnik, kako je vidio dobrotu, kako je znao da nisi ti ništa zla učinio, niti jednu jedinu zlu pomisao nisi imao? Kako to jedan razbojnik koji visi po pravdi može spoznati u tako kratkom trenutku? Čim Te je pogledao, obratio se.
Kamo je nestalo ono zlo u posljednjem trenutku?
Kakav je to morao biti Tvoj posljednji krik i glas Čovjeka koji nije ništa kriv?
Mt 27,50 “A Isus opet povika iz glasa i ispusti duh.”
Nema komentara:
Objavi komentar