Stojim pognuto kao dugorepi vrabac na Tvome dlanu dok mi se smiješ i strpljivo slušaš moje pokušaje da propjevam ili procvrkućem. Moje glasanje nalikuje na neke neusklađene tonove u grijesima ovoga svijeta kamo me šalješ poletjeti nebu pod oblake iza kojih nema ničega, samo ništavilo. Strepiš nad nama svima, strašno se bojiš za nas, opominješ, upozoravaš. I miluješ me neprekidno kao da Ti je to jedini posao u životu. Ne želim otići nikamo i ne mori me znatiželja, samo Tebi pokušavam nešto pripovijedati, ući u otajstvo Tvoje Pashalno. Proniknuti muku, barem suživjeti moje muke s Tvojim.
Teško čovjek ulazi u otajstva Boga našega; teško je i Tebi bilo propatiti za nas, ali nikada nije bilo upitno. Ne gledam se na križu, uvijek sam negdje odakle ne vidim neke muke svoje prevelike nego uvijek vidim Tebe, Kriste. Da li to znači da nisam koraknula uopće u otajstva vjere; da li to znači da moje snage nitko ne čuje i da su mi osjećaji preslabi, slabašni za vjeru istinsku? Čovjeku je uvijek potreban čovjek. Naročito netko tko ga snažno ljubi kako bi komunicirao Tebe samoga koji si, između ostaloga, i Ljubav. Tada je lako, kada te netko snažno ljubi. Tada i ti, koji si ljubljen, dobivaš onu istinsku snagu i—ljubiš druge. Ti si bio, Isuse, taj Prvi Čovjek koji je odaslao život u ljude, ljubav u svijet, ljubav koja u sebi uvijek nosi Tvoje božanstvo, inače nije ljubav, čak ni ljudska, takva ljudska ljubav zapravo je samo čežnja za Tobom. U drugom čovjeku koji čezne za Tobom, vidim svoju snagu. 06.03.2014. 20:55
Nema komentara:
Objavi komentar