Nikada nisam bio nalogodavac svoje smrtne presude. To ne može biti onaj koji duboko u sebi vjeruje da neće umrijeti nikada i da ne može sam ili s drugima upravljati životom i smrću i odlučivati o smrti. Smrt nije osobna stvar nego društvena pojava. Smrt je za one koji ubijaju.
Dijete ne može spoznati što je to smrt, prestanak postojanja. Ne može samo od sebe zahtijevati nepostojanje u slučaju kada mu je njegov mladi život nepodnošljiv. Dijete nikada neće reći da želi svoju vlastitu pogubu jer ono patnju svoju ne vidi kao nešto što je dio njega nego kao smetnju na njemu samome koju treba otkloniti, a te se dvije stvari jako razlikuju. Društvo tumači djetetu da je smrt prestanak te patnje, ali dijete to u stvarnosti ne može prihvatiti, niti spoznati, niti razumijeti. Dijete može puno pretrpjeti, ali je teško slušati okolinu koja mu servira priče o patnji, životu i smrti jer život je patnja, a smrt je ništa.
Eutanazija čak može biti ubojstvo iz milosrđa, ali nikada po nalogu djeteta koje treba usmrtiti. 07.03.2014. 07:34
Nema komentara:
Objavi komentar