Žeđ za vječnim

Čovječanstvo je oduvijek bilo dovoljno inteligentno i danas je dovoljno zrelo da spozna da postoji nešto više i dalje od svih dostignuća kojima nema kraja. Svi znamo oduvijek da postoji nešto više od nas i da je to neko inteligentno biće, da se zna naljutiti i da može upravljati nad ljudima, što god ljudi poduzeli. Pojedinci, pak, vrlo lako povjeruju da su moćniji od svih ostalih. Svaki čovjek vjeruje da je besmrtan i da je na neki način baš on nešto posebno. Mnogi misle da su rođeni privilegirani pred onom silom koja vlada svijetom i, da ne vide da ljudi umiru, bili bi sigurni da su oni stvorili svijet i da će ga nekako srediti.

I pomisao na kraj, i pomisao da kraja nikada nema, izgleda tjeskobno kad se čovjek pokuša zamisliti i usredotočiti na to. Zato postoji religija, vjera i povjerenje da će jednom biti bolje. Uz pomoć religije čovjek uspostavlja ravnotežu između svih krajnosti kojih je svjestan, a i ravnotežu u svojoj podsvijesti. Vjera je moćnija od svih drugih ljudskih snaga jer komunicira s nadnaravnim. To je čista ljudska praksa, nije umjetnost ili kakvo znanje i ljudi o tim iskustvima mogu premišljati i govoriti. Ljudi mogu uspoređivati opise svojih iskustava koja imaju u vjeri, ali je govor puno slabiji o vjerskom iskustvu nego samo iskustvo pa se ne može religija naučiti iako se može o njoj govoriti i učiti ponašanje, odnosno, mogu se prenositi razne upute kako se ponašati u komunikaciji s nadnaravnim.

 Koliko je čovjek sposoban općiti s nekim tko upravlja svijetom ili s nekom silom koja je jača od svega što postoji? Postoji samo jedna mogućnost: čovjek se treba nadnaravnome prepustiti i učiti od njega. No, ljudi izgube koncentraciju pa pitaju jedan drugog, pitaju ljude nešto kao: 'A što sada da učinim, što da kažem?' kada se dogodi religiozno iskustvo. Dovoljno je znati za početak samo malo, samo jedan korak koji čovjek mora učiniti, to je najčešće takav doživljaj da čovjek poklekne i moli za ljubav i neku informaciju te postaje željan daljnjih doživljaja koji bi ga odveli potpuno do nadnaravnoga jer se ono ukazuje kao neko opće rješenje života i smrti. Ljudi se vole okupljati u tim svojim vjerskim doživljajima. Tada se uči najviše i najbrže jer među ljudima koji doživljavaju iskustvo općenja s nadnaravnim prenose neposredno jedan drugome mnoge potvrde i nove informacije. Jedan čovjek sam ne postiže toliku bliskost s nadnaravnim koliko je postiže u zajedništvu i u okupljanju radi komunikacije s nadnaravnim. To znači da ljudi, koji imaju već osobno iskustvo s nadnaravnim,  mogu dozivati u zajedništvu nadnaravno biće koje rješava mnoge nedoumice, probleme, životne situacije i daje djelić nadnaravnog života koji je olakšanje od života u normalnim prirodnim okolnostima.

Čovjeku bi trebala biti najbitnija kvaliteta života, a trajanje života nije toliko jako različito od čovjeka do čovjeka. Prije ili kasnije u životu čovjek poželi samo jedan običan dobar i dobro proživljeni dan. Želi se zaista odmoriti od onoga što ga tišti, smeta ili boli. Onaj koji je stvorio svijet i upravlja svijetom daje upravo taj jedan dan odmora. On daje sebe čovjeku i tako čovjek dobiva vječnost jer nadnaravno jest vječnost. 12.02.2014. 21:47