Kada je Petar vidio preobraženog Isusa i u oblaku Mojsija i Iliju, poistovijetio je svetost Gospodinovu sa slavom Mojsija i Ilije i istovremeno je vidio kako su veliki autoriteti oni dvojica. Tada Otac s nebesa progovori da je Isus zaista jedini Njegov Sin, a Krist, Gospodin reče neka o tome ne govore učenici dok ne dođe vrijeme, poslije uskrsnuća.
Mojsije molitelju uglavnom predstavlja vjerski zakon, a Ilija sve narodne velike i nadahnute proroke; sve učenje i pedagogija Boga prema narodu izabranom svjedoče za Isusa koji dolazi među ljude i u čovječanstvo ispuniti sveta Pisma jednog izabranog naroda. Isus postaje i sudionik nastavka svetih spisa pa kažemo da je Biblija istinski Krist, Gospodin.
Molitelj se mora postaviti u položaj učenika koji vidješe preobraženje Gospodinovo. Jednom se u moliteljevom životu dogodi da ugleda obasjanog i uskrslog Gospodina iako Ga češće gleda na križu. Dok ne vidi Uskrsnuće koje je moliteljev Bog, molitelj ne može proći neki prag u svom molitvenom životu, ali također ne može samo gledati ljepote Isusove, a da ne krene prije i poslije toga za Njim, putem križa svojega.
Breme je moje lako, govori Isus preobraženi molitelju, breme je moje tvoje uskrsnuće.
Čovjeku je teško biti svjestan u svakom trenutku, a naročito u napornim vremenima, preobraženog i uskrslog Isusa, Gospodina. Kada jednom molitelj postaje istovremeno osjetljiv i za križ i za uskrsnuće, tada u svijesti molitelja patnja zaista dobiva izgled lakoga bremena ukoliko je molitelj već uglavnom prošao manja i veća iskušenja jer tada mu nije muka i patnja mnogo od onoga što je čovjeku koji nije vjernik jako teško jer pokušava samo svojim naporima i bez Boga postići nadnaravnu moć i snagu pa propada i iscrpljuje se. Molitelj se uglavnom ne iscrpljuje, odnosno to mu se događa sve manje i sve rjeđe.
Kada gleda ljepotu Boga svojega, molitelj vidi na svom križnom putu kako mora proći putevima izabranog naroda kojega je vodio Mojsije i u isto vrijeme vidi nadahnuće veliko i prorokovanja svetoga i grešnog naroda Božjega. Muke poganskoga života događaju se u isto vrijeme kada raste u molitelju inspiracija Duhom Svetim.
Mojsije ostaje sam na umoru i ne ulazi u Obećanu zemlju dok Iliju Bog uzima k sebi, na nebo. Kao što Mojsije ipak vidi plodnu i prekrasnu novu zemlju, tako i nasljednik proroka vidi kako Ilija nestaje u oblacima. Kao što i proroci veliku muku proživljajvaju radi ljubavi prema Bogu, tako i Mojsije doživljava velika nadahnuća iako uglavnom živi kao stari čovjek, poganski.
Sveto nadahnuće je Božji dar molitelju dok je napor molitelja strašan poganski uspon samostalnog i slobodnog čovjeka prema Bogu. I za jedan i za drugi stil moliteljskoga života potrebna je vjera čovjeka u Jedinoga Boga. Vjera je brdo na koje se uspinje poganin i sve bolje vidi. Bog je Onaj koji se objavljuje odozgo i nad Mojsijem i Onaj koji uzima Iliju k sebi, uzima ga cijelog i čitavoga, dušom, tijelom i duhom čovječjim.
Od čovjeka neko vrijeme na zemlji ostaju tragovi iza njegove smrti, kosti koje se pretvaraju u prah i miješaju sa zemljom kao što se i nadahnuće nalazi Boga uvijek u čovjeku, a još više ako je čovjek molitelj na putu u svetost.
Također i molitelj ne može biti samo molilac koji ne čini i tjelesne napore. Korisna i dobra djela moraju na kraju svake molitve rađati novu molitvu i nova djela molitelja. 16.03.2014. 01:44
Nema komentara:
Objavi komentar