Pohlepa nam je dobro poznati grijeh. Ono što molitelja može puno više kinjiti jest njegova nesposobnost za istinu i slaba iskrenost, odnosno strah od križa. Kada se molitelj rješava požude očiju i srca, može se uljuljkati u pomisao da mu se ta pohlepa neće više tako često javljati i tada se usredotočava na neke detaljnije raščlambe, odnosno, želi Isusa gledati pobliže, misleći kako je na sigurnome i daleko od grijeha.
No, gledati pobliže u tako jadno stvorenje kao što je Bog na križu, najjadniji Cigan među svim prosjacima, nije tako laka i jednostavna radnja. Približiti se Gospodinu znači pokušati biti malo manji i još malo manji od sebe, a toga se u društvu svaki čovjek prije ili kasnije prestraši.
Društvo mlati molitelja svojim lažnim bogovima, svojim gadnim praznovjerjem, mlati ga do iznemoglosti, a Isus samo govori: praštaj. Molitelj neprekidno oprašta društvu, ali ga ono i dalje mlati, naročito kada čuje kako mu molitelj oprašta jer kada čovjeku netko kaže da mu oprašta, to izgleda kao da želi reći da je bolji od drugih. To je već preveliko i pretjerano uzdizanje pa molitelj zaključuje kako je bolje praštati u sebi i –trpjeti do iznemoglosti.
Što sada? Kako ostati vjeran u svojemu jadu i ne poduzimati nikakve samoobrambene napore, ne uzvratiti napade i ne pogađati se s društvom koje slijedi lažna božanstva?
U konačnici, molitelj uvijek može zavapiti: Bože, zašto si me ostavio?!
Može to samo pomisliti i Gospodin Isus dolazi i spašava.
Molitelju se može dogoditi da nije u tolikoj mjeri usredotočen na Isusa na križu. Tada nužno odlazi u grijeh preveliki, grijeh licemjerja. Moli Boga, a nije Mu dovoljno vjeran jer je u tako velikoj nevolji da mu se usredotočenost bitno smanjuje. No, to se ne događa prečesto i bez najave, ne događa se svakodnevno da vas netko toliko mlati da ne možete niti udahnuti; uvijek ostaje neki mali prostor u životu molitelja, dovoljan za jauk i uzdah prema križu, prema svim svetima koji su razapeti između svojih iskušenja i grijeha i prema najmanjem od svih njih koji je Krist, Bog moliteljev. Krist ne govori s visoka: opraštam ti. Krist moli Oca na nebesima da oprosti mučiteljima Njegovim i još preporuča svima neka prihvate Njegovu blagu majku. Krist ne rješava svoje muke sam nego ima koga zvati u pomoć, koliko god bio svjestan da je mučitelj gori od Njega samoga kojega muče ljudi i društvo u cjelini. Krist nastoji biti u još težem položaju od mučitelja i ne želi mučitelju čak niti oprostiti jer ljubi sva svoja stvorenja koja se samo još više razbijesne kada im netko s visoka govori da im oprašta. No, Isus ne može biti više ili manje u grijehu nego ulazi u dubine nutarnjega života nekog od svojih mučitelja. Svaki mučitelj ima svoj križ također o kojemu jedan molitelj ne mora imati puno spoznaja.
Hitno je od mučenika ne postati mučitelj jer mučitelj je onaj koji zbog svojih muka usmjerava svoju snagu na druge. Hitno je sjetiti se pozvati Boga u pomoć i sabranije moliti, za pojedinu muku i za pojedinog mučenika. Nikada to jedan molitelj ne može do kraja riješiti. Kada je usredotočen na to da ne bude licemjeran, zaboravlja na tako obične grijehe kao što je pohlepa, a pohlepa vreba u svakom času i neprekidno. Pohlepa postoji prema bogatstvu i imanju koje nije moliteljevo, pohlepa je želja uzeti i imati ono što drugi imaju pa čak i ono što mučitelj ima, a to je snaga i moć. Mučenik u samoobrani ne smije iskati snagu koja bi nadjačala njegovoga mučitelja ako ikako može.
I sam Gospodin Isus mora na križu izreći one kobne riječi: žeđam.
10.03.2014.05:05
Nema komentara:
Objavi komentar