Raskinuti okovi

Knjiga proroka Izaije, glava 58, redak 6-7

6 Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat' spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove;
7 podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.

Od ovih riječi poznajemo u praksi uglavnom davanje kovanica nekome tko nam se podmetne na put.

“...kidati okove nepravedne...” prvo je djelo posta i milosrđa koje nam Gospodin zapovijeda. Kako mi kidamo okove nepravde? Da li samo uzdahnemo i slegnemo ramenima ili možda grubim riječima optužujemo generalno sve što nam izgleda nepravedno; koliko smo svjesni i sposobni reagirati na nepravdu nakon molitve za ugrožene? Da li uopće imamo rutine u kidanju okova? Da li u molitvenom životu zaista učimo što je nepravedno pred Gospodinom pa onda i spoznajemo kako ćemo svojim snagama učiniti barem jedan korak u svojim životima prema pravednosti Gospodinovoj?

Ovih dana primjećuje se onaj prastari običaj iz nekadašnjeg sustava: pojavljuju se sve češće šale, vicevi i izrugivanje vladajućih. To je znak da nam je dobro, možda čak i da je pravednost nastupila, odnosno približila se ovom narodu. Možda je to mali napredak jer bilo je kad se nismo šalili. Reći u šali ili iskreno nekome što mu ne valja pravedno je. Jesmo li došli do toga stupnja tolerancije i možda čak i blagostanja? Ili samo vičemo kako nemamo i kako smo potlačeni? Vidimo li da nam je općenito ipak bolje nego nedavno? Jesmo li mi to pristigli u neko ljudskije i kulturnije razdoblje kada možemo demokratski razgovarati i pregovarati? Ako jesmo, da li to vidimo, da li smo iole svjesni općenitoga poboljšanja? Da li spoznajemo da nam Gospodin molitve uslišava, one molitve od prije desetak i više godina? Ili smo ih zaboravili i zaboravili kako je bilo teže i loše ovdje?

Koliko nas je odustalo od molitvenog života u žrvnju novoga vala nevjere? 07.03.2014. 05:34