Bog je uvijek subjekt

Bog je uvijek subjekt 7

Nakon duga cikličnoga poniranja u sebe samoga čovjek pronalazi Boga, mir i darove svoje. Postaje svjestan i spoznaje bolje što želi, a onda može i zamoliti Boga jedamput sabrano i iskreno, najozbiljnije, ono što bi želio i to sa samo jednim jedinim razlogom, neka bude volja Božja i neka se Bog očituje kroz ispunjenje molitve i navijesti nekome te proslavi sebe kroz molitelja ili barem u molitelju samome, a tada nužno molitelj postaje i navjestitelj Boga koji je Krist, Gospodin. Krist, naravno, ima bezbroj naziva i imena, ali svoje ime nikome nije otkrio jer je nemoguće spoznati ime nečije drugačije nego onda kada čovjek vjeruje da ga je netko zazvao i da je zazvao baš njega. Lijepo je kada čovjek spozna da Bog zove i njega i svakoga drugoga, to je onda kada čuje svoj poziv i to u vjeri koje ne mora biti svjestan kao što niti on nije bio svjestan u svojoj samoći kako ga čeka, prati i zove Gospodin. Kada je čuo glas s neba, nije uopće mislio da ga to zove Gospodin. Ipak se u dubini sebe i u svojoj nenamjernoj samoći odazvao, makar nije taj odaziv bio ono savršeno “evo me” ili “sluga tvoj sluša” ili “neka mi bude” nego on je otišao psihijatru i nabrojao mu je neke svoje halucinacije pa je pri tome mislio da je i taj glas s neba halucinacija, potpuno nesvjestan da ga je taj glas navodio na to da ode na liječenje konačno jer čitav život nije potražio savjet, a to je bilo normalno i uobičajeno, ljudi misle da su psihijatri samo za granične slučajeve. Svaka čast onome tko ode za svaku sitnicu upitati psihijatra. No, prije toga glasa s neba, on je prvo otišao upitati da li se smije krstiti prije nego što bude na samrti jer je živio dugo vremena u uvjerenju da Gospodin nije želio da se on krsti i živi vjerski.

Zanimljivo je kako na psihijatrijskim odjelima vjernike ukalupljuju u dijagnozu, to jest objektivno medicinsko stajalište govori da je psihotičar i mentalno oštećeni pacijent religiozan kao da je to učestala pojava kod psihotičara. Drugo ništa znanost o čovjeku ne smije niti zaključiti. On je dugo razmatrao da li je prije postao bolestan ili vjernik i spoznao je da ga je Gospodin prozvao puno prije nego što je začet pa je zaključio da ga je prozvao i pozvao u život takvoga, bolesnoga i takvoga ga je odredio i izabrao za sebe. To je u najsubjektivnijem smislu jasno vjersko stajalište koje nije morao više toliko ispitivati jer mu je vrijeme samo potvrđivalo sve jasnije da je u pravu. Dakle, on nije religiozan zato što je psihotičar nego je bolestan zato jer je Bog odredio njega za očitovanje svoje slave, Bog ga odredi kao psihotičara. To je isto kao što slijep čovjek nije slijep od rođenja nego zato da se na njemu očituje slava Božija. No, da bi se to zaista dogodilo, mora čovjek povjerovati Kristu i zamoliti ga: ozdravi me ako hoćeš, daj da progledam. Ozdraviti za njega nije značilo prestati biti psihotičar nego progledati, to je ono što bi sada netko nazvao objektivnim sagledavanjem samoga sebe. No, više je koristi imao kad bi u molitvi sagledavao sebe subjektivno, lako je poslije objektivno filozofirati. 23.02.2014. 03:09