Samo Bog je objektivan

Želio je opisati kako mu je kad ne misli na Boga. Ubitačno. Razgovarao je s Bogom, ali nije to želio naglašavati.Nije mu izgledalo preporučljivo pokušati zamisliti nešto bez Krista jer je to logička pogreška i opasan je ples na rubu manjih pa sve težih grijeha, a to je ono što žele zli duhovi, zavarati i opsjedati čovjeka. Za Krista je vrlo bolno čuti takve nelogične eksperimentalne govorancije. Manji je problem pogriješiti u vjeri nego pokušati zamisliti kako je Bog daleko i kako trenutno ne čuje i ne vidi ništa.

Počeo se pretvarati u molitelja koji samo zazove Isusa kad mu nešto zapne. Još nije razbudio svoj organ za vjeru. Prošle godine je pretjerivao u upornom istraživanju vjerskih slutnji. Naučio je puno, ali nije imao sada pri ruci točne bilješke o tome što je sve naučio. Bitno mu je bilo kako je uspio istrenirati opraštanje svakodnevno i ono veliko opraštanje u životu. Čovjek rijetko neprekidno oprašta, u tome zaista treba biti uporan. Sposobnost učestalog opraštanja i ispovijedanje manjih grijeha jamči veliku mudrost koja dođe nakon dugo vremena, ali ipak čovjeku dođe u životu. To nikako ne znači da je kršćanin za sve kriv i da se neprekidno mora prisiljavati na kajanje. Nema prisiljavanja u vjeri nego to je spoznavanje kroz molitveni život koji mu je nedostajao. Njegovo traganje za slutnjama u vjeri izgledalo je na prvi pogled gotovo besmisleno i jalovo, ali je zato neprekidno kontemplirao i to nije moglo nikako ispasti loše. Sada je vidio jasno rezultate jer se je namjerno odmaknuo u svjetovnost. To je slično pokušaju ljudi da budu objektivni. I dalje je bio uvjeren da je objektivnost samo površan postupak i ne može biti životno načelo jer spriječava čovjeka u samosagledavanju i to u prevelikoj mjeri. Samosagledavanje je nužno, to nije nikakav egoizam, ali ljudi misle da su egoistični ako nisu objektivni, odnosno da im trud oko objektivnosti donosi izlječenje od sebičnosti, ali upravo samosagledavanje vas natjera da se suočavate sa svojom sebičnošću, a ne da je pokušate ignorirati. Drugo je gledati sebe očima konvencija ljudskih, a drugo je biti sam samcat. Jedan savjet je njemu načinio nagli ulazak u sebe, bilo je to usred molitvenog života kada je čuo pitanje: na čemu si zahvalan? Počeo je nabrajati, prvi puta u životu, i iznenadio se koliko toga je bilo na čemu je mogao zahvaliti samo Bogu. Bio je zahvalan za ljude koje je susretao i ljubio; bio je zahvalan na dobrom i mirnom životu; bio je zahvalan za odgoj koji je imao; bio je zahvalan što je živ i može razmatrati na čemu je zahvalan; bio je zahvalan za zdravlje; bio je zahvalan što ima krov nad glavom i svakodnevicu; bio je zahvalan na hrani i na postu; bio je zahvalan što je svjestan svoje vrijednosti i što voli sam sebe; bio je zahvalan što ima sebe i što postoji; bio je zahvalan za to pitanje o zahvalnosti i bio je zahvalan što je mogao u samoći, usred teške psihoze, spoznati da je teško sebičan i da najviše voli sam sebe te se odmah pokušao odreći barem malo po malo sebe samoga. To, naravno, čovjek može samo ako se ima radi koga odreći sebe i odricati se sebičnosti što češće. To je bila sebičnost: ljubav prema sebi samome koja je veća od svega drugoga. Objektivnost je samo pojačavala tu i takvu sebičnost jer čovjek koji želi se ponašati prema tuđem mišljenju zaboravlja na sebe samoga i zaboravlja se upitati može li se odreći ljubavi prema sebi samome koja je veća od svega drugog; čovjek samo zapakira sebe s tom sebičnošću i odgovara na konvencije pa nikada ne odpakira zavežljaj u kojem se nalazi on sam sa svojim sebeljubljem. Čovjek može ljubiti sebe samo kada vidi koliko je značajan Kristu i Božjim srcem i očima. U Bogu čovjek spoznaje svoju bit i svoj vječni identitet, a to nije isto što i sebično pogansko čuvanje sebe samoga. Čovjek se mora predati, izgubiti sebe i svoj život, odreći se što više one bolesne privrženosti svojoj sitničavoj osobi i to sve što je spoznao i što ima od sebe mora nekome predati koga ljubi ili mora se predati nekom cilju, odnosno Bogu i vječnosti, mora se izgubiti što više u ljubljenju nekoga drugoga, to jest u vjeri u Boga koji mu potom otkriva njega samoga, čovjeka otkriva njemu samome. Društvo može također otkriti čovjeka njemu samome, ali to je premalo. Objektivno gledati na sebe je osiromašenje teško. Objektivno ja mogu tvrditi da sam isto vrijedan kao moji sugovornici i tada počinje natezanje oko toga tko je i zašto vrijedan: netko vrijedi zato jer je obrazovan, netko vrijedi zato jer je snalažljiv, netko vrijedi zato što je spasio nekoga od neimaštine, netko vrijedi zato što ima sposobnosti koje su rijetke i tako redom. No, čovjek vrijedi samo zato što ga ljubi Krist i samo zato što je Kristu vrijedniji od svih drugih. To je jedini uzrok i način vrednovanja čovjeka. To je vrlo subjektivno gledanje, to je veliki odmak od objektivnosti i to je ono što je poželjno za sreću pojedinca. Kada je pojedinac sretan i zadovoljan u Gospodinu, tada i nesvjesno oplemenjuje druge. Ne može se namjerno biti ovakav ili onakav, dobar ili još bolji, može se jedino sve više ljubiti Boga. 23.02.2014. 02:29