Poduka je osnovna ljudska hrana

Poduka je osnovna ljudska hrana

Odluči da je red prekinuti s poslom. Nije ništa planirao. Ništa novo. Pitao se koliko je važno piskaranje. Nije važnije od molitvenoga života, od nekoga kućnog reda kojega je pokušavao održavati više ili manje.

Probudio se opet otprilike u isto vrijeme, malo prije vrabaca. Sanjao je da nešto radi na mreži i da mu je to posao i zarada. Znači, podsvijsest bi željela zabavljati se ipak istinskim zapošljavanjem. I malo je zaista sanjario. Bilo je iluzorno misliti o tome. Tko bi mu dao mentora. Toga je bilo, postojali su osobni asistenti, ali to su uglavnom bili nezaposleni ljudi također.

Pitao se je li možda tako iscrpljen zbog južine koja je potrajala. Ne, nije bilo stalno jugo, ali bilo je kišno razdoblje. Vlaga je bila grozna stvar i ljeti, a zima mu je prisjela od kada je prokisao do kože pa su ga ramena zebla.

Što s tom paranojom, za sada je bila pod kontrolom. Zašto se uopće sada prisjetio toga, vjerojatno bi želio prepričavati svoj život, ali to je bilo nešto što nije smio činiti u detalje. Penjao se u životu, a da li je došao do uspona, to nije mogao znati. Putovao je, put je bio za njega mukotrpan, valjda zbog duševnih problema. I morao je rješavati svoju psihu, a živio je u društvu onako usput, kako je god znao i umio. Bio je okrenut prema sebi jer je imao prepreka za cijeli život preko kojih je morao nekako izlaziti iz sebe, u društvo. Tako je bilo dok nije pukao, a onda je završio na ljekovima. Bolje i to, sada može barem odživjeti nekako još neko vrijeme, nego da se je propio ili postao skitnica. Poticao je iz srednje klase i vjerovao je da je njegova majka bila i dobar radnik i umjetnik u svojem poslu dok je poočim bio dobrodošla nužnost za obitelj. Materijalno je bio dobro u ranoj mladosti, ali problem je bio učiti, a volio je učenje uvijek. Stari se je povukao, i bolje ako je bio nekoristan. Bio je strogo i pristojno odgojen. Možda je zato i držao tako dugo psihozu u sebi, nije uopće znao kako se otvarati prijateljstvima. Normalno da je bio preozbiljan, sve je zadavalo bol njegovoj duši. Netko je rekao da ništa u životu čovjek ne treba uzimati preozbiljno, ali to nije vrijedilo za većinu nesocijaliziranih ljudi. Kad čuješ za neku udaljenu tragediju, a tebi je dobro, to moraš ozbiljno promotriti. Kada si jako ugrožen, ne možeš reći da to nije ništa strašno. On bi obično prolupao kad bi čuo te riječi: “Ništa, ništa. Sve je u redu” ili “sve će biti dobro”. To je bilo kao pomazanje na samrti prije skoka u provaliju. Ludio je na te riječi. Kao da mu ljudi govore neka se makne od njih i kao da ne vide da ga guraju od sebe i okreću mu leđa, a moraju samo pružiti ruku da ne izgubi ravnotežu što je jedan spontani i refleksni pokret svakog ljudskog bića prema drugom ljudskom biću. To ga je bacalo između života i umiranja, u nepostojanje, ali svjesno. Užas.

S druge strane, nikada nije znao koliko puta je on drugima činio to isto u nerazumijevanju patnje. Volio je podučavati kad bi god primijetio da netko nešto ne zna što mu je važno znati, bilo je to rijetko, jer je on sam doživio da mu je poduka bila najbolja pomoć u životu; nije toliko pomoć dati hrane nego poučiti čovjeka o tome što mu je činiti da dođe do smisla i hrane i svega drugoga. Takvoga učitelja u životu svatko treba, to je uvijek onaj koji odgaja u djetinjstvu i, ako ne zna sam, šalje dijete onome tko zna. Nije znao je li možda još gore pogrešno upućivati djecu i ljude općenito, voditi ih licemjerju. Forma, koju svi poštuju, može biti velika zapreka. Forma se poštuje radi javnog reda i mira. Tu je Krist bio nenadmašan Poučitelj. Opraštaj i uzmi na sebe sav teret, ja ću ti dati svoje breme koje je lako i vodi u raj. To je bila poruka kako oplemeniti ljudske odnose koju ljudi nisu još naučili primati i provoditi u djelo. No, Krist poučava kako čovjek može to sve provoditi u djelo, poučava u detalje, treba samo prepoznati Njegov odgoj. Jedino tako možete naučiti ljubiti ako vas nitko od ljudi ne ljubi. Najplemenitije djelo je za njega bilo prenijeti Isusovu poruku i odgoj drugima. Krist ide u najdublje ponore ljudske psihe, to je primijetio kad je malo upoznao Evanđelje i krenuo s velikim zanimanjem iščitavati Stari zavjet koji je za njega bio otvorena knjiga i jednostavna slika ljudske duše i svih mogućih ljudskih problema. Evanđelje je upućivalo, a Stari zavjet je tumačio u tančine što čovjek koji je sam samcat mora poduzeti sam sa sobom; sve je to vodilo u savršeno zajedničarenje i sreću s drugim ljudima. No, ljudima je sve to bilo preteško, apstraktno, nerazumljivo, dosadno. Neće te svećenik podučiti tome nego onaj koji je u svijetu, na licu mjesta. Poslije ti treba svećenik kako bi ti prenio Božje upute. To je bilo savršenstvo ljudskoga života, vječnost.

Zašto ga je mati pustila samoga, nije mogao dokučiti; zašto je znala da je bolje da se pentra sam nego da ga ona, možda licemjerno, savjetuje. On je rijetko davao savjete i to je bilo u redu jer većina savjeta je zapravo površno blebetanje. Da bi dao nekome savjet, moraš proživjeti s njim ono što on proživljava, a to je predubokoumno za ovaj naraštaj. Svećenik ti može samo reći načelnu uputu, Božju riječ, a ti u praksi moraš sam dokučiti kojim koracima ćeš stići do toga načelnoga cilja i to je zapravo najvažnije, znati svoj krajnji cilj, a onda planirati pojedine etape i manje ciljeve na tom istom putu i u istom smjeru jer psiha je ljudska beskrajna, a identiteti su različiti i ne mogu se poistovjećivati. Njemu su ljudi izgledali kao blizanci, svi, gotovo svi. Čovječanstvo je tek na početku svojega odrastanja, zaključio je, tek uči kako ne biti previše neprijateljski nastrojen i ne biti pesimističan. Daleko je još do onoga trenutka zrelosti kada mir ljudski nije odsustvo rata nego prijateljstvo i stvaralaštvo. Imati mir bilo je nešto najapstraktnije, a najpotrebnije.24.02.2014. 05:04