Umiranje

Umiranje

TJELESNO ČOVJEK MORA PRATITI OD MALENA SVOJ DUH KOJI JE U STANJU RANOGA OBRAZOVANJA. To bi značilo da je čovjeku potrebno tjelesno razgibavanje koje mu se samo po sebi nameće, a ne onakvo kakvo mu uglavnom nameću drugi i odrasli ljudi iz okoline. Čovjek mora znati provoditi dan u tjelesnoj harmoniji i izići i prohodati pa tek onda nastojati oko sportova ako je tome sklon. To je puno lakše nego biti savršen i uspješan sportaš pa onda u ranoj srednjoj dobi nalikovati nekompletnoj osobi. No, dobro, to je samo bilo njegovo mišljenje, uvijek je volio što raznovrsnije učenje, a u dubine nikada nije želio prebrzo odlaziti. Vidio je to kada se rastao od ljubavi svoga života. Dvije godine je razmatrao samo one prve dojmove iz prošlosti i još dan danas traži svoje dubine, dubine svoje zaljubljenosti dok ne sretne svoju ljubav ponovo. Čovjek mora gledati sve više u širinu s godinama, a ne činiti onu čestu pogrešku, stagnirati i čekati završetak. Završetak ne postoji. To je budućnost, a ona se sije u sadašnjosti. Sadašnjost nosi povijest u sebi, u sadašnjosti se može zoomirati bilo kada i bilo kako, ali na kraće vrijeme, dubine i detalje. No, potrebno je ostati priseban za čas ulaska u vječnost. Od malena. Od prvog pogleda i od ljubavi na prvi pogled koja nosi u sebi svoje potomstvo pa sve do onoga trenutka kada se neke osobe zaprose i dogovaraju o planovima. Već tada počinje duhovni odgoj, prije začetoga novoga i mladog tijela. To bi bila nekakva ideala za njega trenutno. Dalje još nije stigao od te spoznaje koja nije bila neka novost.

Čovjek počinje uvijek pisati o svome iskustvu kad krene u pisanciju. Govori kako je išao i prošao nešto. Želi napraviti rekapitulaciju, pospremanje. U susretima pak je sasvim drugačije, čovjek pita nekoga kamo ide. Prošlost je, dakle, ulazak u sebe, a trenutak sadašnji je izlaženje kao što je razgovor i pisanje. On je pišući i čitajući često bio u dosluhu s Isusom. I sa svetima još češće, neprekidno. Istinsku paranoju je imao samo u ranim godinama, između djetinjstva i srednjih godina, nekako u adolescenciji. Tada se odvajao od roditeljske prestroge kontrole, proživio kratke sretne momente i krahirao mnogo puta za redom pa je zaista doživio halucinacije. Izgleda da je ona strogost iz djetinjstva bila preduboko. Kada je počeo više razgovarati s Gospodinom, počelo se očitovati kako vrlo polako, ali sigurno izlazi iz sebe pa tako i iz svoje paranoje. Tada je pak spoznao da je paranoja samo jedan od bezbroj pokazatelja obraćenja iz poganskoga života u vječni. Darovi Duha Svetoga su, gledajući prostim ljudskim okom, izgledali u tijelu i materiji kao manija proganjanja. Dug je taj period od stvorenoga čovjeka do novorođenoga sina i dijeteta Božjega. Dugo traje razdoblje krštenja, odnosno obraćenja i uskrsavanja redovnoga i svakodnevnoga, sve dok On ponovo ne dođe. Umišljaje je poznavao dobro iz najranije dobi i razlikovao ih je od šture stvarne komunikacije s majkom pa onda sa susjedskom djecom i konačno u početku školovanja. Naravno da se je znao ponekad zabuniti, ali je brzo naučio, oko četvrte pa do sedme godine, da se mora puno bolje sakriti i zamaskirati i oprao je sebe samoga kao klinac od svake vanjske i unutarnje kontrole. Tada su mu rekli da ne misli na smrt i to je bilo sve, ali kasnije je spoznao da ga je upravo ta jedna jedina usputna i naizgled bezazlena rečenica pokopala za dugo, dugo vrijeme. Bolje je po njegovu razmatrati i vidjeti mrtvace. Sada je mislio da ima nešto veliko i puno strahopoštovanja u tome da još pod stare dane poznaje smrt samo u duhu, a tjelesno je uopće ne registrira. Ovo današnje vrijeme snimanja i prisluškivanja je samo jedno obraćenje od marxizma i nevjere, paranoja duboka. Strašno u paranoičnim iskustvima je samo to da je osoba svjesna da gubi sebe u strahu i boli. Stidljivost je prekomjerna nešto teško. Također i povlačenje od pogleda, susreta i razgovora, izbjegavanje ljudi umjesto suočavanja. To treba ljudima reći, a ne im priređivati nasilno otvaranje. Treba im jednostavno reći općenito o suočavanju, a to je najlakše ako što ranije vide umiruće. Ako uz to još i čuju od vjeronauka, to je super. Ne znači da ne mora čovjek zadržati malu stidljivost ili unižavati si naprasno dostojanstvo. Primijeti da je postao previše nejasan pa odluči  prekinuti i poslije iščitavati što je htio reći i što je zapravo rekao. Kasnije će nadopuniti izlaganje. Reče sam sebi kako će to upamtiti ako bude volje i ako zatreba. Držao je da se promatrač nikada ne može dovoljno naviknuti na prirodno umiranje. To je bilo logično, smrt nije u opisu čovjeka obavezna. Ona je izbor, na žalost vremenitu, ali na radost vječnu, ona je uskrsnuće. 24.02.2014. 09:58