Trn

TRN U TIJELU uvijek neki smeta, svaki molitelj nosi u tijelu svome trnje. Najgori trn u molitelju je sigurno pokazatelj i slika zapreka koje molitelj sam sebi tumači kao nemogućnost na putu u svetost, ljudi se oduševe, ali misle da svetost nije za njih zbog mnoštva zapreka.

Uzrok i nastanak trnja u molitelju jest u njegovome duhu i odražava se u tijelu, čovjek želi jedno, a čini ono što ne bi htio. Zbog toga mora prvo slaviti Gospodina, a trnje će kao samo od sebe nestajati. Štoviše, svojim se slabostima molitelj može hvaliti jer je najjači onda kada ima svoju slabost kao veliki zid pred očima, on tada jako dobro vidi svoju slabost i tada je zapravo najjači u molitvenom i kontemplativnom životu, a to mu se događa u duhu u kojemu slabosti nastaju i u kojemu molitelj stvara najveću slabost, a to je predrasuda da zbog svoje slabosti ima prepreku i veliku zapreku za svetiji molitveni život. Onaj koji se lupa o prsa i uspije zavapiti Bogu neka mu se Gospodin smiluje jer je grešnik, bit će opravdan.

Naravno da molitelju nije uopće toliko stalo da ga netko proglasi svetim. Dovoljna je po koja pohvala, ali iskrena i dobro usmjerena. Pohvala je ono što može čovjek sigurno dobiti brzo i često u molitvi i kada slavi i zahvaljuje Bogu pa to može biti kratak razgovor prije spavanja i kada se probudi. Tada molitelj neće po cijeli dan misliti samo o svojoj slabosti nego će početi misliti pozitivno.

Nikakvih slabosti se ne mora molitelj stidjeti jer po njima spoznaje da je prah bio i da će se u prah pretvoriti, što god učinio pa dolazi do zaključka da je krajnje vrijeme, svakoga dana u svakom trenu, odlučiti se konačno za Krista kao za jedinu pozitivnu mogućnost, a to znači krenuti na put u svetost. Čovjek može biti više ili manje svet, ne može odjednom postati drugačiji nego može samo produbljivati vrlo sabrano i polako svoj molitveni život. Kada upamti da ujutro i navečer pomisli na Boga, to mora održavati iz tjedna u tjedan. Ne mora biti rješenje odlazak u sakramentalnu zajednicu jer u društvu čovjek ima obaveza koje njegovome tijelu jednostavno ne dozvoljavaju odlazak iz kolotečine, ali zato u svojemu duhu može čovjek tako putovati.

Lijepo je zahvaliti Gospodinu za cijeli dan i zamoliti Ga da prati sva naša djela i molitve tijekom nadolazećega dana. Ako iskreno čovjek izmoli dvije kratke molitve, to je već sasvim dovoljno za početak.

Dakle, slabosti su prepreka i znak zapreke u duhu čovjeka. Ako čovjek prebrodi u sebi svoje nijekanje mogućnosti za molitveni život, spoznaje da je pozvan od Gospodina. Krist je na križu i zove. Najčešća je predrasuda u duhu čovjeka u društvu gledanje Krista kao nekoga čudaka i nemogućnost poimanja križa, odnosno dragovoljne patnje u društvu koje promovira hedonističku ideologiju, a izjašnjava se kao sljedbenik Kristov. Normalno je da se čovjek tada lažno kaje i govori da su Kristova vremena bila druga vremena ili da je preslab za križeve života svojega, odnosno za križ nasljedovanja Boga.

Molitelj se mora zaustaviti na tom prvom dojmu. Svi su oko njega kršćani i on je kršćanin. Oni koji govore da ne vjeruju su iskreniji jer su se suočili sa svojom slabošću i ne žele se kajati čitavoga života te im često kršćani izgledaju kao mazohisti i uzaludni idealisti. Kršćanin molitelj mora taj pogled na križ razmatrati prije nego što odluči slijediti Gospodina. Prvo što je ljudski učiniti jest odgovoriti Gospodinu na križu, a ne gledati neodlučno, a zatim se kajati. To jedno s drugim nema neposredne veze i to je česta pogreška. Činjenica je da je čovjek pred pitanjem na koje ne odgovara i taj čin muka i šutnje je za Gospodina strašan i pogibeljan je za molitelja.

  Molitelj može pripovijedati Kristu na križu u bilo kojem trenutku. Dvojba je u tome što čovjek nasljeduje Gospodina, ali Ga moli da mu olakša križeve u životu. Što prije mora molitelj i što izravnije Kristu odgovoriti jer Gospodin je na velikoj muci, žeđa strašno i umire; Njegov poziv je hitan i neodgodiv, oklijevanje dovodi do umrtvljenja duha. Kristu treba što jasniji odgovor, možemo reći da smo slabi, ali ne smijemo reći da za sada još nećemo odgovoriti ništa i okrenuti leđa Umirućemu pa, što je najgore, doći odmah pred Uskrsloga ili stajati pored rimskog stotnika ili otići pred Bogorodicu i kajati se. Puno je učinkovitije otići u osamu i zastati pred Kristom na križu; pogledati u sebe i pokušati odgovoriti bez molitve jer u tom trenutku nemamo koga moliti. Učitelj umire i ostajemo sami. Možemo li ići na križ, makar samo tjelesno i u društvu koje ne razapinje ljude danas? Pri toj pomisli javlja se strah od tjelesne patnje i boli i odmah se javlja pomisao na iznenadnu i nasilnu smrt. To je prvo pitanje. Ne možemo slegnuti ramenima, a ako i ostajemo zatečeni, sigurno ne možemo iskreno dalje moliti i razgovarati s Gospodinom. Ne možemo iskreno i učinkovito moliti i duhovno se razvijati ako nismo promislili tjelesnu muku i smrt. Tek poslije takva razmatranja možemo se strašiti duhovne smrti. Ne može biti strah od tjelesne smrti veći i jači od straha od duhovne smrti, odnosno smrti u grijehu. Nećemo tjelesno odmah i jako patiti kada umiremo duhovno, grijesi naši rijetko nas toliko straše i bole koliko se bojimo mučenja tijela.

Molitelj odgovara Kristu da ide za Njim u smrt, a zatim pomišlja kakva mu se smrt može dogoditi odmah i zaboravlja na onu blagoslovljenu mirnu smrt od starosti. Molitelj spoznaje da je lako u miru i kasnim godinama mirno umrijeti, sklopiti oči i zaspati, odnosno izgubiti svijest. U slučaju da nema vremena više u životu, a istina je da pred Kristom na križu čovjek nema vremena misliti na sutra ili na neke banalnosti, čovjek pomišlja da li je ostalo nešto što nije učinio u životu i što još mora učiniti, to jest pomišlja što nije rekao i koga bi želio vidjeti prije smrti. To molitelj navikne misliti stalno i biti pripravan u duhu, odnosno, ispovijediti uvijek odmah smrtne grijehe. Nakon toga dobiva mir Kristov i želi slaviti Gospodina. Neprekidno kajanje je znak da molitelj još uvijek živi u stanju oklijevanja i to se može odužiti do starosti. Sakramentalni kalendar daje molitelju svake godine mogućnost napredovati i svake godine u određeno vrijeme mu daje da sve jasnije stane pred Krista na križu, pred Krista osuđenog, bičevanog, razapetog bez haljina, pogrđivanog i žednog. Veći dio godišnjeg razdoblja u sakramentalnom kalendaru molitelj napreduje duhovno. Ako je Kristu na križu jasno i brzo odgovorio, jasnije će se i brže približiti iskrenom razgovoru s Bogom i bližnjim.

U molitvenom životu čovjek uglavnom ima vremena usredotočavati se na trnje u svojem duhu, na svoje grijehe i slabosti. Slabosti podrazumijevaju širi pojam od pojma grijeha, grijesi osnovni i smrtni su malobrojni i jasno se znaju. Slabosti su sve ono što je suprotno krepostima. Kreposti duhovne se također jasno znaju. Molitelj doživljava brzo u svojem duhovnom razvoju i primjećuje kod sebe darove Duha Svetoga, a također i povezanost sa svetima.

Naravno da će molitelj poslije pogleda na križ krenuti razmatrati koji je njegov najteži grijeh, odnosno koje su mu slabosti, ali i odmah će rješavati svoje odnose s ljudima da bi se mogao što bolje povući u osamu i molitveni život. Važno je to sve raščišćavati jer tada smo pripravni na svakoga naići kome je potrebna naša pomoć i učiniti odmah i djelotvorno ono što možemo za bližnjega.

Molitelj nailazi prvo na sakramentalnu zajednicu. Sakramentalna zajednica nije velika jamčevina da će molitelj odmah naići na svete i na druge molitelje. U uspoređivanju društva sa samim sobom molitelj se uvježbava u iskrenosti. Dobro je pri ruci uvijek imati Evanđelje i uspoređivati se s narodom i apostolima u nasljedovanju Krista. Čitanje je Evanđelja neophodno ponavljati i može biti redovno ili prigodice. Molitelj se mora dobro upoznati s naviještajem Radosne vijesti da bi mogao nakon toga otkrivati mudrost i ljepotu Starog zavjeta te promatrati i uspoređivati Predaju naroda kako bi prepoznao po nekoga tko je u njegovoj savjesti bliži svetima. Poželjno je u razmatranju društva biti iskren i otvoren svima, a još više društvo razmatrati u osami.

Najvažnije je što prije doći do stanja u kojemu čovjek molitelj može odgovoriti društvu koji je razlog njegove nade, a to znači da mora ispitivati sebe neprekidno u promatranju društva, običaja, zakona, Predaje i u sakramentalnom životu.

Teško je suočavati se i sa sakramentalnom zajednicom i s društvom u cjelini ako molitelj nije revan i iskren. U svakom slučaju je značajno promotriti svijet prije nekoga konačnoga i odlučnijega odlaska u osamu i u molitveni život koji dovodi do rješavanja od slabosti. Pri tome molitelj naviješta Krista pa nailazi na veliki trn sablazni i iščuđavanja društva nad njime. Tko nije usporedio sakramentalnu zajednicu s društvom u cjelini, ne može nikada s nekom sigurnošću sagledati sebe ili spoznati što je hitno Isusa moliti.

Iskrena molitva u osami spiječava čovjeka  od previše uzaludnoga premišljanja o svemu i svačemu što mu se nameće pa zna pomisliti kako mu je puna glava svega i svačega. Molitva dovodi do razbistrivanja uma pa molitelj može odlučiti isprazniti svoj um od misli koje se ponavljaju bez zaključka i napredovanja ili nisu uopće važne i potrebne. Imati punu glavu ne znači razmišljati i doći do nekog zaključka. Zato čovjek u razmišljanju mora promatrati svoje misli u svjetlu Evanđelja i općenito Biblije.

Molitveni život neće biti običan bijeg u sebe, zatvaranje i nerealno umišljanje ako molitelj radije savjesno i što prostodušnije razgovara s Isusom najčešće, a onda sa sobom i svima ostalima oko njega.

Molitelj može isplanirati svoj režim osame u kojemu će se svestrano razvijati i to u smjeru svetosti, odnosno u razumijevanju i osluškivanju Božije volje.  U tom planu mora biti mjesta za moliteljevo tijelo, dušu i hrane za duh. Tako neće pasti u veće slabosti, a stare slabosti će postepeno nestajati.