Slobodna religioznost kao terorizam

 Ako neka bogata skupina ljudi financira djelovanje i nastojanja neke organizirane manjinske skupine, to je na prvi pogled za svaku pohvalu. No, kada to potpomaganje dobije razmjere nekog velikog svjetskog pokreta, čovjeka zbunjuje. Ako je neka manjinska skupina željna afirmacije u društvu, to i nije zbunjujuće, ali kada se želi nametnuti, to je pretjerivanje. Naročito je pretjerivanje kada mnoge bogate skupine maksimalnim naporima potiču neku manjinu koja, jednostavno, pretjeruje. Nije zbunjujuće ono što se želi postići nego je zbunjujuće zašto se u tome toliko pretjeruje (1).

Slobodna religioznost je nešto što nastoje izmisliti velike bogate skupine ljudi kako bi postigle afirmaciju jedne manjine jer je često u zadnje vrijeme došlo do reakcije religioznih skupina na pretjerivanje zagovoratelja spomenutog velikog svjetskog pokreta. Zanimljivo je kako je došlo do te sintagme i što ona zapravo ima značiti. Ako religiozne skupine nemaju tako nešto kao što je slobodna religioznost, zašto ona potpomognuta manjina očekuje od religioznih skupina da će sebi pribaviti slobodu u svojoj vjeroispovijesti kako bi se prekinuo napeti sukob između manjine i religioznih skupina? Činjenica je da manjina vrši pritisak na religiozne skupine i da to potpomaže većina bogatih sponzora (2).

Čovjeka to zbuni do kraja.

Primjer: religiozna skupina u temeljima svojega postojanja ima uvjerenje da je pripadniku potrebno oslobađati se od grijeha i to uz pomoć svoje vjere i religioznosti. To nije neka sloboda, biti u grijehu, a oslobađanje od grijeha je jedan oblik vjerske slobode čovjeka koji se nalazi unutar religiozne skupine. Upravo zato je ta religiozna skupina i nastala, između ostaloga, jer ima i definiciju slobode drugačiju nego ostali ljudi koji ne pripadaju religioznoj skupini. Svijet često promatra ljudsku slobodu kao stanje u kojemu čovjek može što više i sve više i više činiti ono što želi i živjeti onako kako mu god srce hoće i kako mu god padne na um; živjeti onako slobodno da se ne osjeća sputano i imati neka prava u društvu, to jest ne biti obespravljen. Religiozna sloboda nema veze puno sa svjetovnim pogledima na prava čovjeka nego je zahtjevnija, vjerska sloboda zahtijeva od pripadnika religiozne skupine da se ponaša onako kako je Bogu ugodno, a to nije isto što je i čovjeku uvijek ugodno. No, može se dogoditi u religioznoj skupini da ostvari na taj način odgovornu slobodu. Ona svjetovna manjinska skupina koju podupiru i financiraju silni bogataši uči mlade ljude da religiozne skupine moraju jednostavno prestati biti religiozne i iznova načiniti religiju koja se klanja toj takozvanoj slobodnoj religioznosti. Kad bi tako i bilo, prestala bi potreba za religijom jer je bit religioznosti oslobađanje od svjetovnih pogleda na slobodu ljudsku i odgovornost, oslobađanje od ljudskih pogleda na čovjekova prava u društvu. Religiozna skupina vjeruje u pravednost i dostojanstvo Božje, a ne ljudsko.

Zašto je to važno razglabati može se pokazati na detaljnijem i konkretnijem primjeru. U religioznoj skupini, u kojoj se čovjek oslobađa od grijeha i poduzima sve da što manje griješi i da napreduje u tim nastojanjima, osnovni način života je izbjegavanje smrtnih grijeha kao što su bludnost, oholost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, neumjerenost općenito, srditost, škrtost ili lijenost. Čovjek koji pripada religioznoj skupini obećava, uvijek kada pogriješi i kaje se zbog svojih grijeha, da mrzi svoje grijehe i da će se popraviti u vjeri te slobodno odlučuje da neće ponavljati grijeh, opredjeljuje se za takav način života u kojemu će činiti još više ono što je Bogu ugodno, to jest, neće više nastavljati s grijesima koliko god mu Bog da i njegove ljudske snage u vjeri. To znači da lijen čovjek, primjerice, ne želi više biti lijen i da će se uporno truditi da iskorijeni svoju lijenost uz Božju pomoć. Kad bi pripadnik religiozne skupine odlučio i dalje ostati lijen, a govorio bi da mrzi lijenost, to bi bilo pogubno za njegovo ljudsko dostojanstvo i njegova religiozna iskustva bi polako nestajala, nestalo bi osnovnoga razloga i svrhe postojanja religioznosti i religije. Ako neki pripadnik spomenute sponzorirane manjine u društvu ne želi odlučiti da neće griješiti, nema razloga da postane pripadnik religiozne skupine.

Zbog toga je zbunjujuće da netko želi biti pripadnik religiozne skupine koji ne živi religioznim životom. Još je više zbunjujuće da neka društvena manjina, koja ima podršku velikih bogatih skupina u svijetu, očekuje od religiozne skupine da prihvati lijenost kao da ona nije više grijeh. To bi značilo da ljudi žele zapravo nametnuti Bogu svoju volju. To bi značilo da žele pod okriljem religioznosti promicati svoje ljudske ideje, a još više i živjeti u grijesima, nazivajući takav način života slobodnom religioznošću.

Ne postoji slobodna religioznost, postoji samo religiozna i nereligiozna sloboda, a ta dva pogleda na slobodu se u korijenu i u svojoj biti drastično razlikuju.

(3) osim te novonastale sintagme o slobodnoj religioznosti postoje i neke stare: sloboda vjeroispovijesti. Isto društvo, koje je sastavilo sintagmu o slobodnoj religioznosti, sastavilo je i sintagmu o slobodi vjeroispovijesti pod kojom podrazumijeva da nema ništa protiv postojanja religioznih skupina kao što nema ništa protiv postojanja one manjine koja se želi afirmirati. Sloboda vjeroispovijesti upućuje na toleranciju religioznih ljudi jednako kao i na toleranciju manjina; manjine trpe nasilje u društvu, a religioznost se susreće također s nasiljem, trpi ideološko nasilje. I ova manjina je ugrožena kao što je i religiozna skupina ugrožena u današnjem društvu. Nasilje prema religioznim skupinama se očituje u tome što čovjek koji je religiozan i živi religioznim životom doživljava pokude zbog svojih religioznih uvjerenja koja mu ne dopuštaju prihvaćati ideologije bez religioznog razmatranja. Religiozan čovjek ne može pristati na takve ideje koje opovrgavaju religioznost i zbog toga ima konkretne probleme u društvu: religiozan čovjek ne može prihvatiti političke ili filozofske pokrete koji, svi do jednoga, nastoje određivati nekakva pravila religioznoga života za pripadnika religiozne skupine. Religiozan čovjek zato i jest religiozan jer ne prihvaća svijet bez klanjanja Jednome Bogu i poštivanja Božjih preporuka. Religiozan čovjek sve vjeruje Bogu i ne živi po svjetovnim idejama i pravilima te mu je ovo društvo teret i nevolja, naročito je nezgodno kada religioznom čovjeku netko kaže da tolerira religioznost jer je to slaba tolerancija religioznog načina života što se vidi iz navedenog.   

 07.08.2014. 22:41