Često ću te morati opomenuti,
kada jednom dostignemo razglabati,
da neke biljke ne mogu uvenuti
jer se njima uvijek sunce vrati,
slično kao sada i kao nekad prije,
u pravi čas, a uvijek je pravi,
jer se njima sunce vječno smije,
toliko su izražajne u travi
da ne stiže im svjetla ponestati
dok se zemaljsko naokolo vrti.
Kad je noć, već počinje sunce sjati
nad plodom kojeg zemlja prti.
Mnogi će reći, eto predodređenja
kojemu je dobra konstelacija,
i nema takva stvarna Proviđenja
nego to kruži astrokracija,
zvijezde su se vječne posložile
i rodio se jedan novi povratak,
ali to su naše ruke se umnožile
kao naše ljubavi ovratak
jer ljubav je ta koja stvara krug,
tako barem ljudima dolje izgleda.
Nama je isto, sjever ili jug,
jer to viša ljubav mrežu raspreda
i po zvijezdama koje prolaze,
i po ovoj nesprženoj tratini
dok riječi naše ih ne poraze
da podlegnu svi velikoj lavini
koja se, kroz nas porođena, osipa
po svemiru i po našem klasu
i koja puni pluća dalje od ošita
jer se duša divi ljubavnome krasu
kojega je postala neopoziv dio.
Nema vječnoga kruga, ni povrataka
nego svjetlo je onaj plod porodio
koji samo je Jednoga Boga oznaka.
28.07.2014. 06:42
Nema komentara:
Objavi komentar